nedjelja, 21.02.2010.

Hej, Džoni, Džoni

Hej, Džoni, Džoni..pjeva Johnny.

A slično čujem i ja- e, luce, luce (uz ono vrćenje glavom). Većinom jer živim nekako usporeno da je jednostavno prebrzo. Nema nekakvog objašnjenja za prethodnu rečenicu, ako vam je jasna, jasna je sama po sebi, a ako vam nije jasna, vjerojatno ste normalni. Uglavnom, priča ide da se vrtite u krug po mislima i kući i zaključak bude da treba to sve odjebat. Mislim, svoja razmišljanja. Zato sam čvrsto odlučila živjeti od obroka do obroka i da mi jedino naprezanje moždanih vijuga bude razmišljanje što bih mogla pretvorit u svoje sljedeće jelo. I ne, nije to plitko, samo je sad jedino zdravo. Nema smisla...opterećivat se sad mislima o budućnosti, o faksu, o utrci, o ljubavi, o smislu i ljudima oko sebe, nego dan po dan dok ne dođe vrime kad će razmišljat bit zdravo, kad će razmišljat bit pozitiva, a ne besmislena analiza prošlosti i još besmislenija analiza momentalno besmislene sadašnjosti. Ne, to što je besmislena ne znači da je loša. Nije mi jasno zašto bi odsustvo nekog smisla bilo nešto loše? Nema mi smisla momentalno, ali guštam. Onako, smijeh i izlasci. I kave. I muzika. I to što je sadašnjost besmislena, samo znači da će vam s vremena na vrime ić na ku*ac i bit van puna kapa i bacit sebe u neko nostalgično-elegično-melankolično-sjebano raspoloženje i navit azru i onda opet imat volje za jednostavnje radnje smijanja i plesanja vanka i slušanja muzike.
Sritnija vrimena dođu, ne žalim se ja, ali je činjenica da bolje može bit. I onda kad dođe bolje, prva san u redu za produbljivat moždane i vježbat neurone i doprinosit svijetu i sebi svojim velebnim mislima, da.
Sad, pustite me da slušam azru.

srijeda, 03.06.2009.

3.6.2009.

link

prije godinu i po osvanuo je ovaj tekst u slobodnoj dalmaciji
danas sam ga se sjetila
danas nije dobar dan
osuđeni da umru
mislim svi smo mi osuđeni da umremo
samo što su neki osuđeniji
mda

danas sam sjedila na kavi
poslije škole
brzopotezna
teme redom katastrofalne
zašto sam se ovog sitila
pojma nemam
jest da živim s jednom ovakvom osobom doma
i da svaki dan gledam šta joj se događa
ali ja zatvaram oči pred tim

pisala sam danas neki test
to sam dobro riješila
i odgovarala sam neki predmet
to sam fantastično izvela
ipak
boli me k
škola me odavno više ne veseli
onako
nužno zlo
pojaviš se odradiš svoje i odeš

dođeš doma
i vratiš se na početni tekst
ok život je takav
možda i nije al jbg

pretjerala sam danas
oo da jesam
svi su pretjerali
ža mi je zbog toga
jebiga je
samo kad se sitin linka
ultra sebično mislim da imam pravo
žile si rizat a kamoli bit nadrkana sto posto
nakon 16 godina
gledanja tog linka u rl-u

ok
zbogom

nedjelja, 29.03.2009.

Yellow's so Aww Green

you don't throw your life away
going inside
you get to know who's watching you
and who besides you resides

in your body where you're slow
where you go doesn't matter
cause there will come a time
When time goes out the window

And you'll learn to drive out of focus
Of you
And if anything unfolds
It's supposed to

Yellow's so Aww Green these days. She has no idea what she's supposed to do but to be honest, she doesn't quite give a fuck, you know. She means if she can live only by being alive and breathing it will be perfect. Cause when you reduce all the equations, that's what life's all about- just being there and having that moment sucked into your respiratory system. She has no bloody idea how huge her lung capacity is but we're growing old and findin' out. Or we're just stayin' the same with what we are just in another mode of coming out to the rest of the world? welllllll, we so fuckin don't know.

Fall out of love again
your dreams all end
Fall out of love again
your dreams all end
Fall out of love again
your dreams all end
Fall out of love again
your dreams all end

your dreams all eeeeeeeeeeeeeeeeennnd.

Come on, what do you find important at all? I mean, who said once that the greatest happiness in the life is when you realise that there is no such thing as happiness? hahaha, it' so funny, you know. people just run around and try to grab more and more money, joy, luxury, sex, happiness. sometimes they look like fleas just buzzing around with no sense or meaning exactly in the moment when they're trying to find their sense and meaning. then you face the wall and you're just a liitle flea. you're just a little flea. you live short. YOUR LIFE MAKES NO SENSE. and you HAVE TO DIE. hey, you WILL DIE. you feel the panic? you are in panic? whyyyyyyyyy?

I do dream you
Allow me to believe you are the real me
I see you breathing under water
See you on both sides of a door
I didn't mean you to fathom what you bought
I'm away and anywhere to suffice

Right now, nothing makes sense which means that's everything in the way it's supposed to be. life's complex, we're so complex and our ideas of happiness are just too simple to fit in. it's complex. too many x-s and y-s and squares of z-s in the equation for our brain to handle it.
so once you know happiness is just your brains interpertation of all the conditions you're in...accept everything that's going on

I sincerely apologise to all the fleas in the world for comparing them to humans.


Pjesmice: going inside
fallout




away and anywhere

by JF



bajdvej, sretan rođendan moem jedinom zlatu :) 5 godina života nie malo. if you ever read this...I hope you know how much I love you.

subota, 14.03.2009.

Bilo je čudno imati 15

Ova godina je definitivno bila najčudnija dosad :) I da, sama sam kriva/zaslužna za to, za većinu sranja, problema (umišljenih i stvarnih ), ali i zabavnih i stvarno prelipih momenata, ludih akcija, razgovora i ideja. Doduše, za ovo zadnje su podosta zaslužni i ljudi oko mene, koji su svake godine drugačiji, još luđi, maštovitiji i nekako se zaista dobro uklapamo jedni među druge. "I Hrc koji bi mi popravljao raspoloženje." (happy now? )
Sjećam se da sam prošle godine na ovaj dan, bio je to petak, slavila prijateljičin rođendan navečer u Splitu..na kraju sam ostala sama na autobusnom kolodvoru oko ponoć manje nešto, zbrajala se i čekala svoj b-day...sad, godinu dana kasnije znam da sam bila u pravu kad sam rekla da dan više u životu ništa ne znači, ali da ću u toj 15-oj doživjet neke nove stvari. Bome jesam. Neke sam očekivala, neke su me iznenadile, neke šokirale, sve u svemu, kad promislim koliko se toga izdogađalo u zadnjih godinu dana, ne mogu vjerovat da se toliko toga može dogoditi u tako kratkom periodu (jer se meni 15.3.2008. čini kao jučer, i ponekad, iskreno, poželim i da to jest bilo jučer )
Nakon tog rođendana uletjela sam u najljepše proliće u mom životu, u vjerojatno najbolji period u mom životu koji se, kad sad pogledam, završio onog dana kad je završija prvi razred, godina koja je često potcijenjena samo jer je prva, ali koja je meni dosad bila i ostala vrhunac mog školovanja (zasad jelte ). Lito je bilo kinda weird, prvih dvadesetak dana sam provela u Njemačkoj i dan danas ne znam kako mi je bilo, a kad sam se vratila i dalje je bilo weird. Zabavno, definitivno, svaku sam subotu i nedilju bila vanka, radila što sam htjela i imala par urnebesnih momenata sa svojim curama, pila (- nikad, nikad, nikad više onako ), plesala, zbiližila se s nekim ljudima....al i dalje je bilo weird, znam što me je smetalo.
Škola je počela i ono..bum tras bum, odmah mi je bilo jasno this year ain't gonna be good. Čim sam ja zauzela taj stav, tako je i počelo bit. Gradivo gore od goreg, moje raspoloženje kad uđem u tu zgradu, projicirani i stvarni problemi u odnosima ja-svijet, ja-ljudi s kojima sam nekoć bila super...Enihau, sama sam sebi sredila toliko sranja u životu, uz pomoć drugih (da ne budem samo samokritična), koliko mi nijedne godine dosad nije uspjelo.
Drugo polugodište je bolje, malo sam samu sebe ispleskala i trgnila se, sad pokušavam nešto korisno radit umjesto samo da čekam da drugi završi i da mogu počet iznova.
Iskreno, ne znam što bi se sve moglo izdogađati do šestog miseca, do ovog lita..ne znam što ću sutra radit, a kamoli na što ću sličit do slijedećeg rođendana. Prestala sam očekivat neke stvari, razmišljat i zamišljat i racionalno zaključivat šta će bit jer se unatoč svom mojem promišljanju i svemu dogode stvari koje su najmanje od svega logične, očekivane, i koje najmanje od svega imaju veze s nekim logičnim, ljudskim životom.
Čeka me to jebeno proliće koje obožavam s nekim neizostavnim stvarima, a sve dalje od toga mi se čini kao dalja budućnost. Da, zanima me na što će sve moj život i na što ću sve ja i ovo lito ličit, ali s obzirom da nemam ni najmanjeg pojma u kojoj mjeri ja na to utječem, nemam ni najmanju mjeru da se time ozbiljnije bavim. Možda na kraju ispadne bolje, jer ono ne mogu vjerovat da si gore od ovog sama mogu priuštit.
Go with the flow was never my kinda thing, ali zadnja godina me stvarno naučila da uvijek mogu dogoditi gluposti svakakve vrste i da je najgluplja stvar koju čovjek može učinit jest bit stopostotno uvjeren u nešto i stopostotno nešto očekivat. Na kraju jednostavno ispadne stopostotna budala.


Sretan mi sutrašnji rođendan, uz...


...as always: Scar Tissue (eh da, Slane Castle )- RHCP



....Today- JF



i moju proljetnu fosilnu pjesmicu...The Zephyr Song- RHCP




P.S. da, 2009. je izašao The Empyrean, što je dobro jer je sweet sixteen even sweeter kad znaš da imaš još više dobre muzike za slušat.

srijeda, 18.02.2009.

"...I don't care; you see, so what if I bleed?"

Zapravo, ne znam što želim reći. Zadnjih par dana su mi jedna velika zbunjoza. Osjećam kao da se nešto mijenja, a ne znam što; znači, po svoj prilici, vjerojatno ja. Doduše, nije ni to tako loše. Kronično mi fale neke osobine, osobine zbog čijeg sam nedostatka dosad manje ili više, suptilno ili pak veoma grubo najebala. No komotno mogu reći- sama sam si kriva.
Samo što takve faze shvaćanja su nezgodne jer ih prati i osjećaj zasićenosti nekim stvarima i potrebom za nečim novim...potrebom za novom muzikom, štivom i prvenstveno idejama.
Kad su takve faze još potencirane nekim osobnim problemima ili razočaranjima, onda se javlja i ogorčenost, osjećaj koji totalno ubija u pojam.
Plus što uskoro počinje proljeće (iako je danas i u Splitu pao snijeg...znam, znam da sam preoptimistična :) lol) od kojeg ja uvijek očekujem da bude na nivo-u. Onako, zima me uspava, uništi i samelje, a proljeće probudi iz sveopće, ne znam kako da to nazovem, dosade??. Javljaju se i nove boje i bojice, mirisi i cvijeće, sve je nekako šaroliko i veselije...Toplo je pa ne moram nosati okolo jakete i džempere, mogu izaći vani bez da se mislim jesam li dovoljno toplo obučena, ne hvataju me prehlade i upale pluća i viroze, šalovi i kape i rukavice se slobodno mogu skupiti u ormar.
Onda dolazi i kupnja tj. obnavljanje garderobe. Obvezno se uzmu jedne cipele (ponekad i dva para; jedan od njih moraju biti starke), majice, hlače pa i haljinice i svi smo super, divni i krasni.
Sad kakva ću se ja "probuditi", to me baš zanima...Neke stvari definitivno nisu iste i ne znam je li mi žao. Vjerojatno je, ali shvatila sam onu "vrijeme liječi sve rane." Svaki put sam skeptična prema toj izreci, ali se svaki put pokaže istinitom.
Samo da se još nekako natjerati da učim i suočim se sa sivilom i gluposti svog mogućeg gradiva pa sam na konju.

Bis bald. :)

utorak, 26.08.2008.

Volim

Volim način na koji ova slova popunjavaju bijelu prazninu.
Volim mogućnost da ju uništim svojim mislima, volim sposobnost da ga ukrasim. Da, njega- papir!
Mijenjam se iz boje u boju (nestalna i promjenjiva), tražim pravu nijansu (zahtjevna) i vraćam se na prijašnje postojanje (prevrtljiva). Tražim pravu pjesmu (perfekcionistica), stanje uma (trenutna), pravo okružje (osjetljiva).
Tjeraju me, jedna po jedna, naravno (ne odjednom- pa zar ne misliš da bih onda puknula?), negdje malo dalje, kao, tamo je i finije i više se može. Sumnjam u njihove riječi jer su previše objektivni. Da, objektivni- zaboravljaju da sam i ja individua, kao takva, nesklopljiva unutar mase, posebne potrebe, osjećaji, načini razmišljanja...Zaborave da smo svi mi individue s različitim ciljevima i pogledima na svijet, da svi tražimo nešto svoje, možda je to nešto svima isto, ali u različitim oblicima, tko će li ga znati...Mi ne podliježemo jedinstvenom programu, načinu i metodi. Ali nema vremena, nema novca, volje i interesa za pojedinačan pristup svakom, nema mogućnosti, nema sposobnosti, a manjka svega ima! Univerzum je tu, takav kakav je, bezgraničan (no ne nužno i bezvremenski) i jedinu granicu koju postavlja je ona koju zadaje našem umu (mašti i srcu nikako!), ali univerzalnost...pazite na nju. Ljudi se međusobno trpaju u koševe, kategorije i slike i nitko vam ne jamči da ćete biti bačeni u krivi koš. Koga briga, reći ćete. Koga briga što drugi ljudi misle gdje sam kad ja znam? Koga briga u kojoj sam ja kategoriji drugima, gorima od mene? I u pravu ste, nikog nije briga. Njih možda da, vas ne. But the problem is da vi se počinjete ponašati kako oni misle. Jednom kad vas netko baci unutar jednog okvira, kad ste svakodnevno okruženi jednim predvladavajućim mišljenjem o sebi, vi postajete takvi, počnete se ponašati kako drugi očekuju, postanete pravi istinski stanovnik te kategorije sa svim njezinim osobinama, atributima, epitetima, hiperbolama...svime.
Don`t get me wrong, pišem samo ono što mislim. Možda i ne toliko na temelju iskustva, koliko na temelju pretpostavke, razmišljanja...nagađanja. Nastojim se ne ograničavati na sebe jer nisam jedina.
Ako sam ja iskrena, ako sam ja onakva kakva zaista jesam ma gdje bila, s kim god bila, ne znači da su svi takvi. Neki bivaju usisani u masu, u predvladavajući način mišljenja...a neki takvo mišljenje stvaraju. Neki jednostavno lažu jer vole lagati...jer žele nekog iskoristiti...jer žele svoje manjkavosti sakriti. Možda i ima neka mreža u koju se zapletu svi koji lažu, možda oni neiskusni, ali ljudi su već diplomirali na lažima...a oni koji su iskreni, postali su tako navikli na laganje da ga i ne registriraju (ili pak iz apatije). Zajeb, znate. Jer apatija otvara put svim lažima pa kad i one budu otkrivene, tko reagira? Stanite, zar sam napisala «apatija» i «reakcija» u istoj rečenici?
Nikud neću stići s ovakvim mislima.
Tema broj...stanite da izbrojim. Oh, 4 (ne pitajte kako sam do toga došla).
Knjige. Ma ne, ne mogu pričati o knjigama. Ne jer su dosadne (jer nisu! Okay, priznajem, kako-koja), nego mi se ne da sada dipliti o poantama, književnom izrazu, karakterizaciji likova. Zaplela bih se još više u svoje misli pa bih to završilo mojim slanjem svega i svačega u 3 primorska mjesta (ili polja mandarina, nije bitno).
Tv. Dosada. Živa. Ili me ubiju količinom zatupljivanja u Big Brotheru, preseravanja u Top Modelu ili pak pizdekanjem u Zvijezde pjevaju/plešu/napadaju/maltretiraju pučanstvo, ili me ubiju u pojam vijesti o još jednoj žrtvi Iraka, Afganistana, Palestine zbog rata ili o nekom djetetu iz Afrike koje je sustavno ubijano već stoljećima od Britanskog carstva, tete Viktorije, ratova i borbi, manjka edukacije (krivci: vlade tih zemalja, zapadan svijet, Crkva) pa se osjećam užasno i besmisleno jer ja imam što jesti, piti i nositi, a oni nemaju. Treća je opcija da naletim na stoto repriziranje debilnih američkih serija. Ili još gore-meksičkih.
Vidite, sad sam frustrirana! Agrh...
Školu sam već spomenila (ne imenom, ne prezimenom, ali se provlači kroz uvod itekako!), ljude oko sebe također, društvo pak svako malo...I mogla bih još pisati, ima još puno nebuloza, dubioza, gluposti i filozofija za koje znam, još više onih koje ne znam. Ali neću. Zašto? Zbog protesta. Kojeg protesta? Mog, umišljenog. Manje realnog od onog gladnog djeteta, ali protestiram! Protestiram jer danima patim od manjka inspiracije, a onda dođe baš kad nemam vremena! E pa, inspiracijo moja draga, kad ti nećeš kad ja hoću, sad kad ti hoćeš, ja neću! Zbogom!

petak, 25.04.2008.

Funky crime

Jao, pa kakav manjak hrabrosti. Ozbiljno razmišljam da posvetim malo vremena onoj tabli na stanici na Baletnoj. Veliko ili malo b? Ma never mind. Unutrašnja strujanja gramatickih dvojbi ovog munjenog mozga. Hehe. Ma ofa, gle, u biti, da sad ne okolišam i da ne radim duge uvode, ab ovo mi sad ne odgovara, nekako je previše opcenit pa se mislim kako da skratim stvari, a ne mogu baš, a mozhda i ne zhelim pa sad ko che ga zn..ups, malo previše okolo-naokolo.

Ma nix, samo par stvari da istaknem kao vrijedne istine u univerzumskom postojanju, onako kako ih moj mozak vidi:

1)Ja sam ja, ti si ti, ali tko kazhe da, pod nekim uvjetima drugachijeg mjesta, vremena, nachina ili dimenzije, ne bi moglo biti i drugachije?


2)Škola je potrebna da se nauchimo razmišljati, ne samo znati.


3)Nema te shanse da cajke smatramo muzikom. Muzika je umjetnost, putovanje i smisao. Cajke su sranje.


4)Ljudi, a pogotovo moj ljupki zhenski rod, kad su mladi, nastoje izgledati što stariji pa imamo spodobe s tri prsta šminke, crne olovke i obvezno pudera za 4 nijanse razlichite boje kozhe. Naravno, ta pojava izaziva i epidemiju petnaestogodišnjih curica u shtiklicama, dekolteima i minjacima, iako to netko ni sa tako, za njih zeljenih, dvadesetak godina ne bi obukao. Chisto jer taj netko ima ukusa.


5)Šunda ima svugdje- filmska umjetnost- glupavi americhki filmovi s debilnom radnjom i josh debilnijim likovima. Široj javnosti još poznate kao komedije. Made in Hollywood.
Zatim, knjizhevnost- R.L. Stine, koji medju mladezhi slovi kao nekakav pisac ili neznam shto vec, svakako duzhan poshtovanja jer je napisao toliko mnogo knjiga, bez obzira shto ni u jednoj nemash shto za prochitati . Okej, nije on losh ako zhelite vrhunski primjer predvidljive radnje, jeftine napetosti (u nadi da ste ipak fulali u pogadjanju radnje), glupastih i plitko karakteriziranih likova. Da su kojim sluchajem ekranizirane, bile bi poznate kao «meksichke sapunice» samo bez vike na shpanjolskom, afektiranih izraza lica i bolesno-incestuoznih ljubavnih situacija. Molim, kvalitetu ispred kvanititete! Mala napomena: ljubavne romane iz Glorije ne svrstavamo u knjizhevnost.
Ajmo malo o glazbi. S obzirom da smo vec konstantirali da cajke ( pardo, pop urban etno turbo folk, da ne ispadnem glazbeno neobrazovana) ne spadaju u glazbu, necemo vishe o njima.
Nazhalost, imamo josh materijala. Zanemarimo chinjenicu sad da ja ne volim glazbu tih Rihanna, Beyonce-ica, Spearsica i inih gospodjica (i gospodina!) jer ukusi se razlikuju. Samo chu rechi da su glazbenici umjetnici. A umjetnici nisu ljudi koji neshto rade za novac, za umjetnost je potreban, bar po meni, vechi motiv od zabave. Shto rechi, sva ta sila ekipe koja se chuje na radiju proizlazi iz glazbe napravljene za njih, napravljene i napisane od strane timova menadzera i ljudi kojima oni placaju da to pishu. Iz glazbe napravljene da bi bila na radiju. Ako do sad ne mozhete shvatiti zashto to nije Umjetnost s velikim U, onda mi je zhao, ochito vam i ne bih mogla dalje objasniti.
U ples nisam upuchena, baš kao ni u arhitekturu i slikarstvo, mada bih to htjela. Tko zna, mozda nekad u buduchnosti naletim na nadobudnog slikara koji slika plakate za Sekine nastupe. Tad chemo o shundu u likovnim umjetnostima.
A fotografija- ofaj, kad ja slikam svojim K7OOi modelom Mateu kako radi gluposti, to nije Art s velikim A, to je umobolno.


6)Ljudi znaju biti opsjednuti. Sobom, tobom, tipom, glumcem, pjevachem, izgledom, novcem, moći, politikom, ideologijom, ratovima, vragom.
Za opsjednute sobom preporucham da im kupimo ogledalo pa nek ostale dane svog zhivota provedu u svojoj sobi diveci se sebi. Tiho, da ne maltretiraju nas normalne. I da chitaju mit o Narcisu, on je jedini koji ih razumije. Malo zvuchi emo, ali ah, garant bi ih i emachi razumijeli, kako je to teshko kad svijet ne vidi svu tu tvoju ljepotu, talentiranost, iznimnu postojanost, sjaj vashe kose, kako ste vi najsavrsheniji primjerak ljudskog roda koji je ikad hodao ovom Zemljom.
Za ljude koji su opsjednuti nekim drugim predlazhem zabranu pristupa i hitno lijecenje u Vrapcu. Ti nisu samo sjebana narav, ti su crazy.
S njima idu i opsjednuti politikom, ideologijom i vragom, iako moram rechi da poneki primjerci politika und ideologija opsjednutih nisu nimalo ludi ljudi, samo uzhasnog nachina razmishljanja. Što je, na neki nachin, još i gore. Opsjednute novcem i mochi mogu samo zhaliti, iako nemam zashto jer su to oni s vilama, automobilima, jahtama, chime sve ne.
Opsjednutost nekim glumcem, pjevachem, itd, itd, smatram relativno bezopasnom, jednostavno tupavom uzhivljenoschu kroz koje su sve tinejdzherice jednom u glupastoj fazi svog tinejdzherstva proshle (recimo, to bi ipak tebala svrtati u djetinjstvo, ali s obzirom da vechina njih malo tezhe odrasta i postaje, znate, samostalno biche, ovo se produzhuje na pubertet, a kod odredjenog postotka stvarno jadnih sluchajeva i na adolescenciju ) koje je oke, osim ako prijedje granice normale. A i ako ih prijedje, u svakom zlu neko dobro. Mozhda nas koja od pomahnitalih tinejdzherki u zhelji da se osveti svom voljenom (za kojeg je sigurna, da kad bi se upoznali, da bi bili savrshen par) poshtedi muke da gledamo face poput Richije-ja iz US5-a. Shteta shto mushkarci nisu tako crazy. Oni jednostavno sline. I na tome ostane. Jer su pasivni.


7)Trechi svijet je jako, ali really, onak, super kafich. Prefunky. (nije za zhivot koristan pojam, ali je pravi primjer general truth-a, savrshen za objashnavanje present simple-a)


8)Njemachki je savrshen jezik. To isto nekom nije korisno za zhivot, ali to je chinjenica koja ne mozhe biti zanijekana, sigurna i neupitna kao chinjenica da chu ja dobiti 3 iz matematike.


9)Castles made of sand fall in the sea eventualy. Like, stih iz «Castels made of sand», istinit ili ne, prepushtavam vama. Vrijeme prolazi, things change, people change, pa i nashi odnosi. Snovi se znaju srushiti, zhivoti propadati, sve to jest, sve to ide, sve to fura...Svemu dodje kraj. Ali gledajte, Hendrix se zajeba. On gradi kule od pijeska. Sagradi je od kamena pa onda probaj srušiti. What I wanna say je, gradi na chvrstim temeljima.
Grdovich bi ti posavjetovao sol kao najbolji gradivni materijal (kuća od soli na obali, onako, šta bliže moru da se brže otopi)


10)Ljudi ne mogu kontrolirati svoje osjechaje. Super da je tako jer je chovjek nekako dosad uspio sjebat skoro pa sve shto mu je dano u ruke, na odgovornost. Tako bi i osjechaje. Oni su dobri. Mogu zajebat negativce u knjigama i filmovima. Npr. neki ruski terorist odustane od pljachke banke i otmice pozhrtvovne kchere u pedesetim godinama koja se brine o svojoj majci jer ona ima hemoroide. Pokaje se i postane dobar chovjek koji svaki dan hita kuhati u javnu kuhinju. Samo u Nigdjezemskoj. Ili npr. Voldemort ne mozhe ubiti Harryja jer u njegovim (Harryjevim) zhilama kola ljubav. Okej, nechu se shprdat s Harryjem, to chudo zaista i ima pouku.

11)U biti, ovo je tek posve irelevatno, ali pishem da ih ne bude deset jer ljudi vole sve zaokruzhivati na top 10, top 5, top3, top koji jedva pokriva grudi. Osim toga, Plenki mi je rekao da sam mogla riješiti i malo vishe od 10 (zadataka). Kad smo kod Plenkija, da kazhem neshto- trebamo uvesti stari dobri sistem shibanja po rukama. Mi da shibamo profe za svaku shugavo objasnjenu lekciju, zadatak u testu koji nikad nismo vjezhbali i tjeranje da strebamo na pamet. Sad da kazhem tu istinu, da da, jelte,...ma ofaj, kad je tako irelevantna, nechu je ni spominjat. Samo par rijechi: I see dead peop...

"Funk is my attitude!" (RHCP, Funky Crime)

nedjelja, 13.04.2008.

My Lovely Man

Dobar dan, My Lovely Man.

Sretan rođendan, prije svega! Sretan rođendan iako ga slaviš s krive strane...
Ne znam možeš li nas čuti, vidjeti, osjetiti...ne znam gdje si, ali znam gdje si bio i na tome ti se želim zahvaliti.
Hvala, Hillel, što si bio naša originalna papričica, hvala što si bio i ostao srž postojanja i ideje tog benda, hvala što si bio energija...
Hvala što si se jednog dana u veljači daleke 1983 odlučio stvoriti s tvojom braćom po glazbi jedno novo iskustvo! Hvala što si se vratio right on time da stvorite Freaky Styley...hvala na Upliftu...na onoj funky gitari koja je svoje postojanje započela na The Red Hot Chili Peppersima, i nastavila svirati...gdje je sad ona?...Tu negdje...jelda? Tu je ona, svira sada... =) postoji, I know...
Cesarić bi rekao u "Pjesmi mrtvog pjesnika":
" Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita- u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java"

Tko te sluša, u život te budi :)

subota, 15.03.2008.

I love this weather, it`s a perfect storm!

Dobar dan, ladies and gentlemen!

Dan je prekrasan! Relativno je toplo vani, sunčano je, nebo je još uvijek plavo, vidim sve više cvijeća ispod balkona, a osjeti se onaj poznati miris proljeća! Savršen dan za napuniti 15 godina!
Taj kao čaroban trenutak prelaska iz 14.-te u 15-tu dočekah-oh-kako god u prastarom autobusu kraj pet pijanih budala koji su slušali Daru Bubamaru. No s obzirom da ja taj trenutak ne doživljavam previše simbolično, I don`t give a fuck.
Imam kao neki običaj da na svaki svoj rođendan poslušam Scar Tissue, a ako ikako mogu, da ga i dočekam s onim Johnovim nenadjebivim solo-om.
To sam sad napravila čisto zbog tradicije koja mi se puno sviđa s obzirom da uključuje Scar Tissue. No sami rođendani nemaju toliku simboliku koju im svi pridaju. Jučer sam imala 14, danas 15, ništa se nije promijenilo. Ja sam i dalje ja, a sve oko mene je jednako- profesori, škola, prijatelji...
Možda vas uhvati onaj polet kad shvatite da ćete ipak s čarobnim brojem 15 doživjeti neke stvari koje niste s 14, da ćete do 15. ožujka 2009. godine imati masu toga iza sebe, još više uspomena i sjećanja, problema i veselja...I tako iz godine u godinu. :)

Mojih prvih 15 bilo baš lijepo- od male curice s nekih 3,00 kg razvila sam se u jednu gimnazijalku koja lagano kroči u svijet. Čudno je to kako se od malene nesposobne i o drugima potpuno ovisne osobe postaneš jedno ljudsko biće sa svojim razmišljanjima, stavovima i osjećajima...
To je magično i tih prvih 15 su magične.
Stoga za njih i za budućih 15 i još više slijede 3 pjesmice koje mi održavaju atmosferu za koju se nadam da će bit ovdje još duuuuuugo, spring atmosferu:

Započet u naravno sa:

RHCP- Scar Tissue



"Scar tissue that I wish you saw
Sarcastic mister know it all
Close your eyes and I'll kiss you 'cause

With the birds I'll share
This lonely view
With the birds I'll share
This lonely view "

RHCP- Mercy Mercy


>




RHCP- Quixoticelixer:




"I love this weather
It's a perfect storm
Just keep it coming
In its perfect form
I love this weather
'Cause it keeps me warm
Just keep it coming
In its perfect form"

Papa!

srijeda, 05.03.2008.

" You know you`re quite a character", mr. JF!

Danas je 5. ožujka 2008. Dan je poprilično tmuran zahvaljujući udarima bure i kiši koja me skroz smočila dok sam, kao i inače, zamišljena hodala od autobusne stanice do kuće. U školi nije bilo ničeg posebnog- običan školski dan uz puno zafrkancije s prijateljicama, slušanja dosadnih predavanja profesora (iako su mi latinski i biologija nekim čudom uvijek interesantni, mislim da je stvar do profesora), čak mi se i mp4 pokvario-moj dragi prijatelj koji je bio tu kad god sam ga trebala....
No, danas je jedan poseban dan- prije točno 38 godina rodila se jedna osoba, jedan muškarac koji svojim talentom- svojim sviranjem, svojim mislima, osjećajima i razmišljanjima ispunjava i obogaćuje moj unutrašnji svijet i pogled na onaj koji me okružuje. Gospodin John Frusciante je definitivno jedan od umjetnika koji svojom glazbom širi vidike i oplemenjuje tvoje spoznaje, umjetnika čija te glazba iznova i opet očarava, potiče na razmišljanje, na preispitivanje samog sebe i u kojoj pronađeš stihove, intrigantne stihove ispunjene njegovim duhom koji se preko svakog akorda ili izgovorene riječi stapa s tvojim. Maj, maj, Mr. Fru je pravi umjetnik! Umjetnik u pravom, jedinstvenom smislu te riječi! "You know you`re quite a character", kad bih ga vidjela, poslužila bih se njegovim riječima da njega samog opišem, riječima iz jedne pjesmice "I`m around".

Zato mu puno hvala na njegovoj umjetnosti, njegovoj pojavi i želim mu samo sretan rođendan uz puno godina, mnoštva "sreće, ljubavi, zdravlja", glazbe i ispunjenosti!

Mogla bih napisati još štošta o njemu, ali svi ti osjećaji su već zadržani u jednom mom ranijem postu koji govori o glazbi- jer pišući o njoj, prvenstveno sam mislila na Papričice i Johna...

Također ovaj post, da baš OVDJE, od gospodina Charlie-ja veoma živopisno, slikovito i šareno, baš charliejevski priča o Johnu, na način koji će vam, ako imate imalo smisla i mogućnosti da zamislite tu eksploziju osjećaja i tu široko obzorje postavljeno pred vas, objasniti što je to tako zanimljivo i lijepo u pojavi Johna Frusciante-a.

srijeda, 27.02.2008.

Ma stvarno se trudim...

...Matea, ali ne mogu.
Obećavam ti, jednostavno jer time i obećavam i samoj sebi.
Trudim se jer ti si, mala, jedan jak i prekrasan karakter, nešto kao svjetionik kad se upustim u svoje crne misli, a ti si tad ono što ja nisam...A trebala bih biti.
Tako je i sada...Trebale bismo pustiti sve oči ovog svijeta, sva čudovišta škotskih jezera, sve imitacije leća, sve sekundarne ciljeve....i biti ono što jesmo, kako mi to možemo!
Obećavam...
Znaš, ponekad, u trenutku skupi se toliko toga, toliko toga, a za veliku većinu ne postoje riječi, niti ih ja, u biti, želim naći...U trenutku se nađe u mojoj glavi toliko toga, a javi se jedan...jedan povod...jedan kristalno plavi povod i sve krene kao bujica! Kao jedna teška bujica koja se ne zaustavlja lako, pere sve pred sobom i stvara vibracije negdje unutar, u mojim plućima i srce ubrzanije kuca...
Previše si dopuštam!- tu ćeš se složiti...a ne smijem! Malena, znam da samu sebe najviše uništavam, znam da previše pokušavam, još više očekujem, a daleko najgore od svega je to što prelako pucam...po šavovima...There`s no reason to lie- it`s my fault...Ali zato obećavam, biti jaka kao ti, na tvoj najrealniji mogući način, stabilna kao ti, na tvoj najvrckastiji način,...vrijedi pokušati?
Kao prijateljici, a ta mi institucija puno znači, Hiby, obećavam ti...
Uvijek sam pokušavala napraviti stvari na svoj način i samu sebe uvjeravala u sve i svašta...I gdje to dovodi?
You always look at the bright side of life- jedna vrlina koju ti želim ukrasti! Hibs, hoćeš je podijeliti sa mnom?...

subota, 23.02.2008.

"Do you know that you glow when you go from Winter into Spring ?"

Čekam da dođe proljeće- sunce, plavo nebo, zelenilo i cvijeće....Miris cvijeća i trave, postupno zatopljavanje, majice na kratke rukave, kratke hlače, uske rebe, starke-crvene starke...
Topla poslijepodneva za šetnje, za piće, za proklinjanje svog živog gradiva kojeg moram učit, za žalopojke o gužvama i vrućinama u busu, uzdisaje dok gledam nebo i vrevu na ulicama, a ja sam u školi i bavim se nečim što me i ne zanima,....osjećaj da se ljeto bliži, osjećaj slobode...napetost i strku oko zaključivanja ocjena...buđenje!! Buđenje iz zimskog sna, buđenje iz sivila, mrtvila, iz tmurnog ništavila, iz jaketa, iz šalova (iako ih volim-pogotovo moj šareni), iz depresije...Buđenje!! ravno u svijet gdje je sve moguće...u svijet gdje je sve moguće jer se tako osjećam- poletno...i...neopisivo lijepo....slobodno...kao ptičica...kao leptir...
Čekam onaj osjećaj da se ljeto bliži...sve one užasne vrućine...i svu onu čežnju za hladnom vodom i kaučem ispod klime kad si negdje zapeo ispred semafora...škola je gotova...ideš spavati bez da kalkuliraš što sutra moraš naučiti..bez stresa zbog ispitivanja...bez obveza...more, sol, sunce, plaža...šetnje...još šetnji...izlasci vani..spremanja...šminkanja...vrućine...slobodu...glazbu...mnogo glazbe...još više glazbe...nove knjige...druženja s prijateljima...zajebanciju...gubljenje vremena...sladolede...šarenilo svega...ljudi, jezika...osjećaja...boja...osjećaja...da nešto novo počinje...da se nekakav novi svijet stvara....jer vi to možete...vi to možete, ja to mogu!!....
Sjedim ovdje...i čekam...trenutke savršenstva...Provlačim se..kroz buru i hladnoću...kroz svo ništavilo zimskih dana...jer unutar mene...proljeće je već započelo.

"Do you know that you glow when you go from Winter into Spring?" RHCP, Quixoticelixer...Sure, I do...!!

četvrtak, 14.02.2008.

"My name is peace, this is my hour, can I get just a little bit of power?"

Gledala sam danas jedan dokumentarac o Nürnberškim suđenjima kroz koji se provukla i kratka povijest nacizma. Sam dokumentarac nije bio nešto posebno, stalno je poskakivao od Drugog svjetskog rata pa do suđenja, zatim se naglo vraćajući u 20.-te godine, na taj način ne uspijevajući detaljno i propisno obraditi nitijednu temu.
U jednom dijelu su pričali o metodama mučenja Židova. U nekom ukrajinskom getu su poredali sve stanovnike u grupice od njih dvadesetak (ako me sjećanje dobro služi), posve ih razodijenuli te ih doslovno opljačkali. Nakon toga bacali bi ih niz stube gdje bi jadne ljude dočekali pištolji i sigurna smrt.
Osjećala sam se užasno, ali ne dovoljno užasno. Bolna je pomisao na patnje tih ljudi, ali uvijek imate osjećaj kao da ne možete pojmiti sav užas svega što se događalo. Slušajući o svemu kroz što su ti ukrajinski Židovi prošli, činilo mi se kao da sam to negdje već čula, kao još jedan u nizu užasnih zločina....zadnje što sam osjećala je bio šok i nevjerica koju inače osjećam kada pročitam o nekom groznom zločinu. Tomu nije bilo tako zato što sam bezosjećajna- to je pridjev koji je naprosto nespojiv sa mnom. Jednostavno sam kroz satove povijesti, brojne filmove i razne dokumentarce čula za još tisuću takvih mučenja, stravičnih ubojstava, tretmana u koncentracijskim logorima tako me ovo nije uspijelo iznenaditi ni preneraziti na onaj način poput onog kad sam se kao desetogodišnjakinja po prvi puta suočila s pojmom holokausta na način da sam to bar donekle uspijela shvatiti i bar dijelom percipirati. Već sam navikla na slušanja o okrutnosti tih režima da sam postala svjesna da je sve moguće, da su se i oni najokrutniji zločini koje možete vidjeti u određenim izopačenim horor filmovima u tom ratu zaista i događali.
Ovo društvo je postalo naviknuto na zlo, na zločin i malo nas stvari ovih dana može šokirati. Skoro pa svaki dan pročita se negdje ili vidi na vijestima izvještaj o novom ubojstvu, kako je susjed ubio susjeda, o pljački banke, o prevarama i silovanjima- to su postale svakodnevne i uobičajene vijesti. Navikli smo da ćemo vjerojatno, otvorivši stranice crne kronike u Slobodnoj Dalmaciji, vidjeti još jednu vijest o dilerima, ubojicama ili o tome kako je neki hladnokrvni sadist dobio svega 8-9 godina zatvora.
Kada na radiju čujemo da su danas u Afganistanu, Iraku, Palestini (da napišem bilo koju državu Bliskog Istoka, imam dojam, ne bih pogriješila)...u samoubilačkom napadu poginule 3 osobe, pomislimo: „Samo“. Užasno je, ali i jest tako. U zemljama gdje su samoubilački napadi svakodnevna činjenica baš kao što je sigurno da će tog dana sunce zaći, gdje se dogodi po nekiliko njih na dan, gdje dnevno zna umrijeti i po sto osoba, brojka od troje ljudi je mala. Mala. „Samo“.
Ali te tri osobe su bile nečija djeca, muž, žena, dijete, brat i prijatelj...Svatko od njih je imao svoje snove, osjećaje i razmišljanja, svoju riznicu vrlina i mana, zaslužujući da udišu zrak, šetaju ovom prekrasnom Zemljom i bude se uz izlaske sunca, a NITKO IM NIJE IMAO PRAVO TO ODUZETI. No jest.
Navikli smo na to. Navikli smo na pomisao o tih troje ljudi, o onih troje ljudi, oni postaju samo još jedna vijest u crnoj kronici, još jedne bezimene tragične žrtve rata i nečijih interesa. Navikli smo, a navika je gadna stvar. Navikli smo i zaista je malo stvari koje nas uspijevaju šokirati.
Više njih se dogodilo u zadnjih mjesec dana. Saznavši o očuhu koji je ubio svoje 4 djece, to je bio jedan od najgorih osjećaja koje sam doživjela. Šok, neopisivi šok, bol, nevjerica. Ne pretjerujem kad kažem da mi se želudac izokrenuo. Kako otac može ubiti svoju djecu?! Kako?!
U slijedećih mjesec dana mlada Hrvatica u Njemačkoj je ubila svoje dvoje djece starih dvije godine i drugo svega pet mjeseci. Neka mlada tinejđerica nakon poroda je usmrtila svoje novorođenče. Do deset godina će i ove vijesti postati uobičajene, sastavni dio crne kronike, a bit će potrebni zaista krvavi i užasni zločini da nas preneraze.
Sada ćete reći da sam pesimistična. Priznajem da jesam, ali samo gledam svijet oko sebe u kojem se događaju sve nevjerojatniji zločini, a kazne ostaju iste; naše pravosuđe redovito zakaže, a horornih stvari oko nas sve je više.
U takvom svijetu ne želim živjeti. Ne želim da jednom budemo morali stavljati lokote na kuću, ići u trgovinu sa zaštitnim prslukom i da budemo morali računati koliko ćemo glasno nešto izgovoriti i kako ćemo nekog pogledati da ne bismo kojim slučajem prošli kao onaj nesretni dečko u Sarajevu (on je umro zbog jednog krivog pogleda). Ne želim da moje dijete, ako ga jednom bude imala, živi u takvom svijetu. U svijetu zla. U svijetu gdje je sve normalno, gdje je zlo svakodnevica. Ne želim da prerano iskoči iz mjehura zvanog djetinjstvo kao što se to događa brojnoj djeci ovih generacija, kao što se to pomalo događa i meni. Ne želim da raste uz vijesti o ubijenim i silovanim djevojkama, ne želim da od najranije dobi se mora bojati i čuvati se svih oko sebe (jer se više i ne može procijenitii tko je potencijalno opasan, a tko ne), ne želim da se počne bojati ovog svijeta prije nego što ga i upozna.
A najviše me od svega strah da ono ne postane još jedna od njegovih žrtava, jedno od onih troje ljudi...
Već ja sada u busu moram razmišljati o svakakvim ljudima (kojih naravno u mojem dragom prijevoznom sredstvu do škole itekako zna biti), moram procijenjivati koliko je moj suputnik opasan, a koliko samo bezazleno munjen.
Tko zna kako će to tek biti za kojih dvadesetak godina?

Neke stvari ne možemo promijeniti; zločina je uvijek bilo i bit će ih, ljudi su oduvijek bili spremni na svašta i uvijek će biti, a to nije razlog da mi konstantno živimo u panici i brizi. Život treba proživjeti, ali ne u strahu. Ne možemo učiniti da zlo nestane, ono je dio ovog društva i svijeta, ali ga možemo umanjiti. Bilo bi i više no dobro kad bi tradiciju pogoršavanja zločina pratila i tradicija pooštravanja kazni. Bilo bi dobro kad bi za svaki sve gori i okrutniji zločin, postojala veća kazna. Bilo bi dobro kad bi naše pravosuđe radilo svoj posao.
U takvom svijetu bih htjela sudjelovati. Ne možemo uništiti zlo, ali se možemo boriti protiv njega. Ne možemo posve suzbiti zločine, ali možemo kazniti kriminalce, na taj način odašiljujući poruku da se zločin ne isplati. Ne možemo vratiti mrtve u život, ali možemo spriječiti odlazak naših živih u svijet mrtvih. Ne možemo uvijek pobijediti, ali se možemo maknuti iz ove apatije. Ne može sve biti kako treba, ali može biti bolje. Takav svijet želim i hoću graditi.

"My name is peace, this is my hour, can I get just a little bit of power?"- RHCP "Power of equality"

subota, 09.02.2008.

Ljeto nikad postojeće, glazba nikad riječima podložna...

Postoji jedna pojava koja me, moglo bi se reći, odgaja. Ne na roditeljski način, ali u mene usađuje brojne osjećaje i čini me za 50% življom. That would be music. =)

Postoji jedan bend koji me svojom muzikom podiže. Jedan bend zbog kojeg se osjećam sretno, veselo, šareno, u svim duginim bojama. Taj bend opisuje jedan dio mene, mojih stavova i osjećaja- onih negativnih, depresivnih i onih zbog kojih sam uvjerena da je život jedno lijepo iskustvo, s mirisom mora, bojom neba i žutog, žutog sunca.
Taj bend odgovara mojim potrebama za opuštanjem, razmišljanjem i izražavanjem osjećaja. I malo stvari mogu donijeti tako dobar osjećaj kao umjetnost, kao glazba.
Osjećaj kojeg cijeniš i voliš, osjećaj koji kaže da postoje puno ljepše stvari od naše svakodnevice, stresa i žurbe.

Nekim ljudima glazba je prvenstveno izvor zabave i takvom ju doživljavaju dok, pak, nekim ljudima predstavlja nešto puno više. Ovisi o tomu kakve smo osobe, a baš i o tom doživljaju glazbe ovisi i ona glazba koju slušamo.
Meni ona znači nebo i zemlju. Uklapa se u moje prioritete poput obitelji, prijateljstva, školovanja...I definitivno, ne bih mogla bez nje. Ne bih se snašla kada bih bila odvojena od glazbe, ne bih to jednostavno bila ja.
Zašto?
Ne znam. Vjerojatno zato što volim svaki njezin dio. Volim stihove koji me opisuju, koji me rastužuju, oraspolože, u kojima se nalazim...Vrlo često i sama ne mogu način na koji bih opisala kako se osjećam, često se ne mogu snaći u svojim konfuznim osjećajima, a onda nabasam na stihove koji pogode samu bit stvari. Vrlo često određeni stihovi ostave toliko toga za razmišljati, za doživjeti. I poslije njih se osjećaš potpunije, pametnije, čak i mudrije.
A sama glazba je prekrasna priča. Svaki zvuk, ton, ritam...predstavlja jedan put, jednu originalnu realnost,nešto neponovljivo, što nadilazi gluposti kojima se često bavimo, nešto što nam pokazuje da postoji jedna sasvim lijepa, istinita, neopisiva dimenzija unutar ovog svijeta koja donosi osjećaj oslobođenja...Glazba je i stanje uma...Glazba je...neopisiva.
Radi čuda, mijenja ljude, oblikuje stvarnost.

Zato ne želim ni puno filzofirati jer neke stvari čovjek ne može opisati riječima, neke stvari poput umjetnosti, ljubavi, sreće i depresije. Neke stvari nadilaze naše sposobnosti da ih do kraja spoznamo. Zato je i bolje da ne govorim više jer ona govori sama za sebe.

Ne razmišljajte previše, ne pokušavajte sve razumijeti, kategorizirati, ne možete spoznati nešto što je čišće od nas, jednostavno osjećajte...Otvorite osjetila, srce i um i prepustite se...Glazba se osjeća, to je najbolji put da ju spoznate.

ponedjeljak, 24.12.2007.

Malo božićnog veselja...

...očekujte u nekom drugom postu.

Probudila sam se jutos užasno zbunjena. Dolaze ljudi za MaxTV koji je opet nešto zajebao. Pa eto, digla sam se kao oparena, nabrzaka posložila kosu, nisam ni doručkovala (koja šteta!), oprala zube, sredila se posve naopačke da bi gospoda došla tek negdje oko 13:00 h. Piiiih...
Koga briga?

I od tad imam osjećaj kao da sam desetogodišnje dijete...Lepršavo, nezabrinuto, dječji oduševljeno, zarazno sretno lelujam hodnicima. Mama se već čudi što mi je danas- no stres, no nervoza, no jebitesesvivi stava, što se to, pobogu, događa sa mnom?
Faza, mama, samo faza- odgovaram ja.
I baš sam bila u pravu.

Već sad pišem ovo kao posve ozbiljna 14-godišnjakinja (pardon, almost 15), ja kao ja, a šta ćete...svakog čuda za tri dana dosta..haha. Tako nekako, jelda?
Koga briga...

Još sam se sad najela mađarica...najlijepših kolača na svijetu uz mamine poprijeke poglede jer je danas post...nemrs...nešto "You are not allowed to eat anything that smells okay" koje sam ja redovito zapostavila i zgrabila svoju posudicu, dizajniranu posebno za mene, s velikom ljubavlju napunjenom prekrasnim kolačima pristiglim ravno iz prastare i prespore pećnice moje drage familije.

Eh, sad bi bio red da ovo počne ličiti na nešto? Na neki smislen post.
E pa žao mi je, ali toga nema u mene u zadnje vrijeme...Ne znam zašto, a kao bi me trebalo biti briga. Ne znam.
Od nedavno mi se događaju zbunjujuće stvari, događaji i još više osjećanja s kojima se sve manje nosim, a pritom nemam inspiracije, nemam načina na koji da sve izbacima na papir, učinim dostojnim pogleda, suočim se s tim crno na bijelo..tako da se sve jednostavno akumulira u meni, sprema i sprema, produbljuje ionako šugave priče...

I sve što vam još imam reći je da mnoge osobe se jednostavno zgražaju nad vama, vašim postupcima, a one same, u biti, rade još gore stvari i imaju još gore izjave....što ih čini užasno licemjernima, što one naravno u svoj svojoj licemjernosti, zgražanju i šugavim filozofijama ne primjećuju. Samo da pozdravim te osobe i zaželim im mnogo zabave u posvemašnjem lizanju oltara.
Ja odo svojim poslom, možda i u pakao, eh, što je kleta sudbina ljudi koji razmišljaju svojom glavom, a nalete na osobe koje se ne mogu niti pokušati razumjeti što im govorite,..ah koja kleta sudbina i dobra zajebancija...

Želim vam svima Sretan Božić, lijepu i zabavnu Novu godinu, blagdane, onima koji ništa od ovog ne slave, neka jednostavno uživaju u praznicima, ne nervirajte se, sve što vas je živciralo može postati užasno smiješno..smijte se svemu, sprdajte se s ljudskim glupostima, širite ljubav, i guštajte...
...ja sigurno hoću...

...a i znam tko također.

srijeda, 07.11.2007.

I`m not gonna crack

Ne znam što da pišem.
Ne znam i to me muči.
Strašno me muči.
I ne zajebajem se.
Jednostavno....
Nisam se udaljila od pisanja niti od same ideje pisanja.
Pišem ništa posebno manje nego inače, pogotovo uzevši u obzir školu, učenje, putovanje i ostale obveze.
Ali nemam volje ni inspiracije da nešto napišem ovdje, vama.
Potom sam razmišljala da ugasim blog, ali to bi bio jako moronski potez s moje strane jer bi mi kasnije sigurno bilo žao, a ovdje imam jedno jako lijepo mjesto za pisanje i izražavanje koje bi bilo šteta uništiti zbog jednog hira. ;D

A ponekad mi je jednostavno mučno...

Škola je sasvim ok. Imam dobre ocjene, dobru ekipu (), neke veoma komplicirane profesore (), ali i neke vrijedne spominjanja u pozitivnom kontekstu ().
Većinu vremena provedenog u školi se smijem i zezam. Kad uđem ukroz ta vrata, službeno počinje sprdancija i glupiranje pogotovo s moje strane. Tko zna shvaća li mene itko tamo ozbiljno.
Ali tako je kako je. Jednostavno imam potrebu da kažem što mislim, pa makar to bile samo meni razumljive baze, ludasto ponašanje, debiliziranje, glupiranje, šale, zafrkancije na kvadrat.
Ti ljudi su me doslovno upoznali kao ludu zajebanticu (bar oni s kojima sam pričala ) i kao takvu me (nadam se) prihvaćaju.
Luce je i pametna i uvijek sve zna, ali Luce je munjena.
A Luciji se tada ništa drugo i ne da biti. Tada mi je stalo samo do toga da se smijem, da uživam, da se zezam...Tko me otprije i malo bolje pozna, ne bi me prepoznao.
Nikad nisam bila od onih osoba koje se stalno smiju, zezaju, sprdavaju, kojima "pokažeš mali prst i one se već smiju. Čak bi me neki nazvali ozbiljnom.

Pa da...
Imam dojam kao da sve svoje probleme, misli i razmišljanja koja me brinu ostavljam izvan praga onih smeđih vrata gimnazije. (bar ona koje ne pišem u sastavima).
Kao da dio sebe držim u rezervi. Ja sam uvijek ja, nema u mene finte, izigravanja onog što nisam, ali pokazujem mali dio svoje osobnosti...Neki bi rekli puno, a ja znam da je to samo mali djelić.
Osjećaj je kao da ste u svom svijetu, na nekom svom mjestu, no i dalje sudjelujete u svim događanjima oko sebe, ali na način kao da sjedite unutar centra svog svemira te iz te udobnosti privatnosti radite sve svoje poteze, ostavljajući ogroman prostor između okoline i granice vašeg uma.
I sve je to okay...really okay. But the trouble is, izvan škole sam ja sama sa sobom.
Imam dosta prijatelja, poznanika te dvije najbolje prijateljice kojima mogu sve reći, o svemu pričati, o svim mogućim temama, ali one nisu često dostupne. Sve tri smo u tri različite škole, s različitim smjenama i uspijemo se vidjeti preko vikenda tako da mi zaista ponekad nedostaje da se s nekim "ispričam" na način da nekog zaista pustiš u svoj svijet, preko svih stavova i razmišljanja i osjećaja, ravno u njegov centar, kao što to radiš s najboljim prijateljima...
Učenje mi ne oduzima puno vremena, ni pisanje domaćih. Ima dana kada se nakupi dosta gradiva, ali s tim dosad nisam imala problema. Putovanje do škole traje kojih 40 minuta najluđom linijom u državi. (Provjereno i zagarantirano ) Ostatak vremena provodim slušajući muziku, pišući, čitajući, baveći se različitim temama koje me zaokupljaju, prisjećanjem raznih anegdota, kratkim telefonskim razgovorima s frendicama, telefonskim i MSN instrukcijama Brunu ("Lucija, kako riješit 14. zadatak?"- milozvučna rečenica koju čujem svaki dan ), dopisivanjem, forumiranjem, te naravno nezaobilaznim svađanjem s mojim dragim parentsima.
I to je moj tjedan...
Zajebancija na kubnu u školi, "piš od smija", i onda sam poslije toga kraljica teških i zahtijevnih misli koje mi moj dragi um postavlja pred mene kao zadaću da se njima pozabavim.

Vikendi su legendarni zato.
Nađem se s Julijom, prošetamo se, ispričamo se o svemu i svačemu- od religije preko naših problema do običnog valjanja baza. Užitak je provesti tih par sati s osobom koja te tako dobro kuži da je jednostavno fenomenalno.
Nađem se s Petrom koja je zaista zakrcana obvezama tako da ju je rijetko vidjeti posve slobodnu. S njom se planira spavanje u mene, gledanje filmova na MaxTv-u, meni nezaobilaznog Rock Showa,pričanje, plakanje, ispovijedanje duše i neke hm "ženske stvari".
Izađe se i do Trećeg svijeta, jednog prelegendarnog mjesta koje je prefunky i neobično uređeno da je milina samo i sjedit tamo. (Ovo vam radim promociju, zanemarit ćemo vruće vode bez kasica za čaj te višak neotopljene čokolade u vrućoj čokoladi...)

U biti, iskreno rečeno, ništa od ovog što sam sad napisala nije vaša stvar, i tu je samo da ja posložim neke stvari sama sa sobom i lijepo se "ispišem"...
Pa sad shvatite ovo kako god hoćete.
Nemam neku posebnu pouku, poruku, nešto genijalno što bih htjela zaključiti, neki pomak za koji sam sigurna da bi mogao promijeniti svijet. (Rekli su mi da sam idealist. Priznajem. ).
Ovo je napisano zbog čiste sebičnosti, zbog mene, pokušaja da neke stvari vidim sa strane, objektivno.
I stvarno mi se hebe...
Imam što imam, a to nije malo- dobre ocjene, really nice parents, zdravlje, prijatelje (neke s kojima sam standardno dobra, neke s kojima sam sramotno bliska- opet bez prljavih insinuacija, molim. Sad sam ozbiljna. How unusual.), dovoljnu količinu smijeha da mi se lice zacrveni, a suze poteku iz očiju, i da mi je čisto neugodno koliko ljude tarem sa svojim smijanjem, svu svoju predragu muziku koju slušam i koja mi znači neopisivo mnogo, svo pisanje i čitanje, svo razmišljanje i sve stvari kojima se volim baviti i umarati svoje moždane vijugice, nemam pak nikakvih problema sa sobom, sa nekim psihičkim problemima ili pak s nekim manjkom samopouzdanja...
I meni se sviđa.
Ugodno mi je...Moglo bi biti i bolje, ali nećemo cjepidlačiti.
Guštam u svom životu, nastojim što više iz njega dobiti (na pošten način) i ako će me zbog toga neki ljudi krivo gledati (a gledaju), tko im brani...Imaju svoj vlastiti život i neka od njega rade što hoće, a u moj neka se ne miješaju.

Zato vam svima odreda Lucija poručuje da je se hebe za sve ljude koji ju gledaju s visoka (zbog često umišljenih prednosti), koji smatraju da su nešto bolji, koji ju nastoje simplificirati i doživiti kao nekakvu pametnjakušu, koji nemaju hrabrosti da joj u lice kažu što misle, koji će ju smatrati čudnom zbog onog što je, koji će je ogovarati, tračati i zlobno komentirati- živo me se hebe za vaša mišljenja, vaše poglede i vaša stajališta glede mene jer u većini slučajeva ono što radite govori više o vama nego o meni. Jer sam ja svoja osoba sa svojim" ja", sa svojim prijateljima (kojima je uvijek dopušteno da daju koji savjet, kritiku, pa i prigovor na bilošto što ja učinim, jer su oni to svojim ponašanjem i ukazanim povjerenjem i zaslužili, a znam da će i ta negativna kritika ili bilokoji prigovor biti u dobroj namjeri), sa svojim životom.
Ili da vam to malo životopisnije i slikovitije dočaram:

"I am what I am, most motherfuckers don`t give a damn."

i naravno jedan i jedini:

"Hit me, you can`t hurt me...".

(Suck my kiss, RHCP)

Zašto sam ja ovaj post završila obračunom s neznanim (a nekim pak i znanim) dušama, ne znam, ali mi je neobično drago. Možda zato što sam ušutkala i onu stranu same sebe koja krivo gleda na ono što jesam, "krticu u redovima", odnosno mojoj psihi.
A i zato jer mi je drago sve motherfuckerse strpat tamo gdje im je i mjesto.

Sada vas lijepo pozdravljam, stojte mi dobro, guštajte, springerovski "pazite što radite" (), ne vrjeđajte druge, pazite kako se osjećaju, ne radite stvari zbog kojih će vam kasnije biti neugodno, mislite svojom glavom, ne budite povodljivi, use your brain, nastojte biti bolji nego što jeste..i to je to.

A ja...

"I like it. I'm not gonna crack.
I miss you. I'm not gonna crack.
I love you.I'm not gonna crack.
I kill you. I'm not gonna crack. (x2)"

(Lithium, Nirvana)

nedjelja, 21.10.2007.

Mi danas- obrazovanje koje zatupljuje, mjesta za izražavanje koja ne postoje i Big Brotheri koji iskaču iz paštete...

Noćna mora.
Uskoro ću početi sanjati šumnike, tjesnačnike, zvonačnike i ostale pojave milog nam hrvatskog jezika.
Da pojasnim, ima jedna krasna tablica koju moram naučit, a koja nam kaže podjelu glasova po mjestu tvorbe, otvoru, zvučnosti ili čemu već ne. Dakle, trebamo znati gdje koji glas spada. E pa sad, naučite vi kao mantru:

"tjesnačnici:s-š-ž-z-f-h, slivenici:č-ć-c-đ-dž-, not to mention: zvučnici:b,p,d,k,g,...i kako već to ide."

Molim te.
Molim te.
Ne zafrkajite me. Ozbiljno vas molim.

Nema problema. Naučit ću glagolske vidove, glagole po prijelaznosti. Nije da će mi to nešto pretjerano koristit u životu, ali nikad se ne zna. Osim toga lijepo je znati da su prijelazni glagoli oni koji kraj sebe imaju objekt u akuzativu. Ako ništa drugo, lijepo je znati. "Od viška glava ne boli", a i nije neka komplicirana stvar za naučitI.

Ali ovo?!
Da za svaki glas doslovno trebaš znati u koju skupinu spada?!

"tjesnačnici:s-š-ž-z-f-h, slivenici:č-ć-c-đ-dž-, not to mention: zvučnici:b,p,d,k,g,...i kako već to ide."

Gubiš vrijeme ovo učeći (doslovno napamet!! umjesto da se učimo stvarima koje su puno važnije i gdje se učimo KAKO RAZMIŠLJATI- što, vjerujte mi, mnogi ne znaju- ne znam je li to genetski ili zbog ovog društva koje je kakvo je, a nije dobro), stlačiš svoj mozak nastojeći zapamtiti nizove slova, da bi sutradan mogao odgovarati, a potom to zaboravio čim izađeš iz razreda i to slijedeći put koristio- nikad!

Ponavljam, neće meni oni glagoli po prijelaznosti, građa ugljikohidrata niti geografska obilježja Argentine puno pomoći u životu, ali bar upoznajemo kako ovaj svijet (ili konkretno, naše tijelo) funkcionira. Učimo se razmišljati (pretpostavljam da se na sjeveru Hrvatske neće baš saditi masline), i stječemo nekakva znanja.

Ali....ovo. Suhoparno do bola. Suhoparno, veoma suhoparno. Veoma beskorisno. Veoma zatupljujuće! Zatupljujuće, zašto zatupljujuće, pitate se?!

Možda zato što se učenjem podataka napamet gasi svako konstruktivno razmišljanje i razum (pod uvjetom da si ga ikad i imao) u našem mozgu. Možda zato što se učenje mantri i suhoparnih rečenica i definicija zakržljava naša inteligencija. Ozbiljno. Najozbiljnije. Moramo postaviti naše prioritete!

Želimo li hrpu mladih tzv. obrazovanih ljudi koji znaju svaku prokletu definiciju napamet, svaki decimalni broj s najmanje desetak decimalnih mjesta ili mlade tzv. obrazovane ljude koji neće znati svaku definiciju od riječi do riječi, koji će decimalne brojeve zaokružiti na dva mjesta, ali će se znati služiti svojim mozgom?!

Želimo li imati hrpu djece s odličnim svjedodžbama u rukama, a koji ne mogu iz jednostavne jednadžbe a+b=c izvući da je b=c-a (jer se taj drugi dio ući slijedeće školske godine)?
Smatram da nikojem profesoru ne bi trebalo biti stalo da učenik zna definiciju od riječi do riječi kako piše u knjizi ili pak točan broj stanovnika Argentine. Razmišljanje svojom glavom i zaključivanje se cijeni. Stvaranje vlastitih definicija na temelju znanja i ono malo pameti u našim glavama, a ne nekakvo besmisleno recitiranje kilometarskih rečenica iz teksta koje ni sam ne razumiješ.

Škola bi trebala biti mjesto gdje učenici stječu znanje, te spoznaju gdje ga primjeniti. Što nam znači bilokoja rečenica iz bilokojeg predmeta ako ne znamo kako ju primjeniti? Ništa.
Ničemu ne služi. To je onda samo hrpa slova, hrpa riječi.

Za ne falit, jedini predmet na kojem postoji dijalog između nastavnika i učenika, na kojem se mogu razviti rasprave je- vjeronauk.
Da. Vi to čujete od mene. Ne, nisu me oteli izvanzemaljci i ne uzimam nikakve droge.
To je istina.
Niti na satovima hrvatskog.
Naravno, ja sam valjda zadnja budala koja je očekivala da će srednjoškolski hrvatski ličiti na onaj iz osnovne gdje si donekle mogao o nečemu razgovarati, o poantama i idejama pjesme (naglasak na donekle- uz uvjet da si uopće samog sebe mogao čuti od žamora na satu).
Možda sam ja onaj zadnji idealist optimist koji je mislio da ćemo zaista obrađivati pjesme, raspravljati o ideji koja se kroz njih razvija, o poanti, mislima koje su tu izrečene..
Da ćeš imati priliku razgovarat o svojim stavovima, čuti tuđa i naučiti nešto novo.
Koja budala.
Sve što radimo je pisanje i pisanje.
Pjesme se prođu u dvije minute, nađu se figure, forma, podcrtaj poantu i vozimo dalje! Nismo nitijedan sastav do sad napisali (a za ne falit, na vjeronauku smo već dva), nemamo prilike niti da se izrazimo i budemo kreativni (što bi se od predmeta kao što je HRVATSKI i OČEKIVALO!!!!!).

Tako da je strašno žalosno što je vjeronauk jedino mjesto gdje se nas nešto pita, gdje se vode nekakvi dubokoumniji razgovori...
Nigdje drugdje se ne spominju pojmovi kao "život", "smrt", "ljubav", "patnja", "sreća", "bol", a upravo je to ono što nas čeka sutra u životu! Ne Pitagorini poučci i algebarski razlomci (koji se trebaju učiti jer su također korisni u nekakvim segmentima). Jedino na vjeronauku se razmišlja o takvim nekakvim "životnim pitanjima."
A to je ono što je važno...
I onda se čudimo što imamo s*ebano društvo. Pa bit će još i gore.
Mi, djeca, se nemamo gdje izraziti, nemamo nekog komu bi postavljali bezbroj pitanja, nekog s kim bi mogli pričati i o smislu života i o paralelnim svemirima, a istodobno smo bombardirani Big Brotherom, sapunicama, modom kao nekakvim idealom, i bezbroj trivijalnih gluposti.
I kako će onda izgledati naše sutra?

Ne žalim se ja na matematiku, niti na zemljopis. Sve su to korisni predmeti, neki malo manje, neki malo više. Zar ne bi bilo sramotno da npr. živimo na ovom planetu, a da ne znamo niti njegove temeljne zakonitosti? Ili da se koristimo našim tijelom cijelog života, a da ne znamo niti osnove njegovog funkcioniranja?
Osim toga, bar nam tjeraju moždane vijuge na rad.
Moja poanta je da je žalosno, što uza sve te predmete, nemamo i one gdje bi- razgovarali.
Gdje bi imali šansu da postavljamo pitanja o smislu života, o smrti, o depresiji, o patnji, o duhovnosti.
Gdje bi imali šansu malo filozofirati, ući u nešto dublje od svakodnevnice.
Gdje ne bi morali pisati domaće zadaće niti imati kontrolne.
Gdje bi mi bili mi i učili kako se razvijati kao osobe.
Gdje bi razgovarali iskreno o svijetu oko nas i spoznavali da postoji nešto dublje od onog od Big Brothera.

nedjelja, 14.10.2007.

Kad se sile svemira ujedine...:

Eto, da se dogodi to čudo, da ugodno iznenadim Djevojchicu i Bruna (koji su, izgleda, željni mojih posteva), pa da napišem dva posta u jedan dan.


Ljudi me, bar koliko ja znam, doživljavaju na razne načine.
A ja ponekad imam osjećaj da nijedan nije ispravan.
Da me nitko od njih ne zna, a što je najgore, ne znam se ni sama...
Kao da sam ja sastavljena od više lica koja se ostvaruju na različite načine, u različitim bojama i mjestima.
Kad sam s ljudima, prirodna sam, ne glumim ono što nisam, kažem ono što mislim, i ponašam se onako kako se tada osjećam. Ali ne mogu upriti prstom i reći. "Eto, to sam ja. Točno takva sam ja."
Ja sam spojena od više takvih situacija i one čine jednu jako kompleksnu mene i teško da ću moći reći da sam ono, istinska i prava ja "eto tada, kad pričam s Petrom, kad se osjećam točno tako i tako..".
Mislim da bi to mogle napraviti samo jednolične osobe koje nemaju baš širok karakter.

U biti, prava rečenica bi glasila: "Ostvarujem se kroz druge." Ostvarujem se kroz razgovore s ljudima, iznošenja svojih i njihovih ideja, problema...druženjem razvijam svoj karakter i približavam se samoj srži onoga što jesam.
Kako bi to JF rekao u "I`m around":

"...Be careful of what you are
What you see is just a small part
You must look for yourself in others
And all the places that you go
You see that they are part of you..."

Eto, što da kažem, John to bolje izreče od mene..

Svaki put kad se osjetim onako depresivno i tužno kao ranije ove večeri, to izrodi s nekim novim spoznajama i idejama. Vjerojatno zato što, kad sam tužna, mračna, sva nikakva, okrećem se pisanju i izražavanju svojih emocija kroz, nazovimo ju tako, poeziju i pisanje sastava, koja uvijek pomogne da dođem do srži stvari, situacije,problema, spoznam detaljno taj osjećaj koji me muči, napokon ga izbacim iz sebe, suočim se s nekim stvarima, dobijem nadu, ideje, spoznam nešto što izmiče svim mojim riječima. Pjesama imam mnogo, nekih kvalitetnijih, a nekih malo manje kvalitetnih, ali ne objavljujem ih jer su one ipak nešto preintimno i preosobno zasad.
U svakom slučaju, to mi pomogne da prebrodim mnoge stvari, mnoge tuge i depresije (!), i istodobno me učini svjesnijim nekog novog djela sebe.
Večerašnje stanje je proizvod mnogih stjecaja okolnosti, vremenskog perioda, moje vlastite naravi i mnogo stvari za koje sam si ja, uglavnom, sama kriva...
No ima nešto kad se suočiš sa svim tim, shvatiš da nije sve tako crno.
Kad ti osjećaji postanu riječi, dobivaju na težini, ali istodobno otkrivaju novi izlaz, novi početak, novu snagu.
Bar znaš da ako se nastaviš osjećat kao jedno veliko ništa, da je tu uvijek olovka i papir (iako je to u mojem slučaju ipak češće tastatura).

Nakon malo smirenja i različitih oblika terapije, obuzme me novi val optimizma. Neka nova snaga, nada, forca, volja...kako god hoćete.
Kao da vas ta depresija očisti od svih boljki koje su vas mučile, pomognu im da izbiju na površinu i ispare u riječi na papiru. A vi se osjećate i umornije i iscrpljenije, ali slobodnije. Lakše se diše.
Zatim se suočite sa zidom budućnosti, sa činjenicom da vas čeka život i da ga vi živite.
Vi.
I...o vama ovisi.
Svi moji depresivni stavovi mi neće nimalo pomoći. Realna sam,
ne vidim svijet u ružičastom, i problemi su tu, nisu ništa manji, ali mi moj pesimistični stav neće ništa pomoći. Depresija sigurno neće.
Neće riješiti te probleme niti ih umanjiti. Samo će me obeshrabriti i onemogućiti mi da se suočim sa situacijom licem u lice, sa stavom "ja to mogu" i pospremiti ih u koš jednom zauvijek.
Meni pisanje i čitanje i slušanje muzike eliminiraju te depresiju. Nesvjesno...Prijatelji i umjetnost ju razbijaju u komadiće, a ja ju sama dokrajčim nekim valom optimizma koji se počne buditi u meni...
Sve ove pjesme, koliko god depresivne bile, ne hrane tu depresiju. Izražavaju je, pretvaraju je u riječi, ali samo da bi ju izvukle iz njezinog dubokog i mračnog skloništa u mojoj duši odakle ona operira i ruši me...One tu depresiju izvlače na vidjelo, omogućujući mi da se suočim s njom.

Možda ovo sve što sam napisala zvuči i freaky i ludo, ali znate šta? Briga me se...
Svjesna sam određenih stvari do kojih mi je stalo u životu i ne puštam da me išta udalji od njih. Nikakvi komentari i krivi pogledi, pogotovo od ljudi koji me ne poznaju, ne razumiju, a sigurno to ne rade u dobroj namjeri.
Neka pričaju što hoće i neka misle. Ja stojim iza svake svoje riječi koju sam napisala i volim ju jer je kap u oceanu koji izražava mene i moj svijet. Nekomu će se svidjeti, nekomu neće...Ali ja to ne povlačim. Ne mijenjam se jer to netko smatra čudnim ili jednostavno drugačijim.

Mogla bih ja još, ali nekako znam odrediti granicu i dozu koja je najbolja...

Pozdravljam vas, ljudi, hev fan i živite svoj život za sebe, a ne drugima za ljubav..;).
I`ll be fine, držim se ja, ne dam se tako lako silama tame (hahahahahaha)...i vjerujem da će sve ovo proći.

Eto, papa. Toliko od mene za ovaj burni danas.

Don`t touch my soul, it hurts...

Maybe the best thing to do
is to be alone forever.
Maybe the best thing to feel
is nothing.

Maybe I should let you go
show some mercy to what is left.
Maybe I should never show
what is like to never see yourself...

Maybe I should close, close all the doors
Maybe I should die instead
Maybe I should be all by myself
Maybe I should leave my world never again...

Maybe I should confront the life
and lose one more time
Maybe I should stay out there
just to feel a bit alive...

Maybe I`m ought to love
even when I`m not loved
Maybe I should stay
even when I don`t want to..

Who knows?
Am I you?
Are you me?
Are we alone?
Is the dust everything that exists?

Maybe "maybe" will always be the answer.
Nothing that I can hold onto.
Maybe "maybe" will always be the word
that represents the real truth..

Because there is no "you"
There is no "I"
There is no light
There is no dark.

"Maybe! is nothing easy
"Maybe" is nothing nice
"Maybe" means trying to reach for the truth
never knowing how close you really are...

subota, 22.09.2007.

Piše mi se novi post.
Nisam vam se javljala određeno vrijeme, ali jbg, nije mi ni padalo na pamet.
Da, škola i ekipa i promjene.

Pa da malo klišeiziram, spomenit ću ono što se i najviše očekuje od novopečenog srednjoškolca da spomene.
Ma vidi vraga, to je škola.
Dobra je.
Što da još kažem?
Gimanzija k`o gimnazija. Ništa posebno teška, ali učiti se mora.
Ekipa je sasvim u redu, bar koliko sam ih uspijela upoznati u zadnjih tri tjedna. Svi na svom mjestu, s nekima sam malo više, s nekima malo manje...i baš mi je fino.
Nastavnici su većinom dobri, izuzevši neke s kojima ćemo se uspijeti nositi samo sa prethodno popijenim apaurinom, ali nema veze- ipak su jedna jako mala manjina.

Eto sad kad sam napisala taj "obvezatan" uvod, idem dalje.

Imam jako veliku potrebu da pišem nešto s ironijom. Inače, volim ironiju. Tako je interesantan, a poučan oblik humora. Sarkazam mi nije predrag, ne volim previše njegov ton, zvuči ogorčeno i stvarno je i štetan po samog korisnika.
Ali, živjela ironija.
Ponekad svoje misli vezane uz neki problem najbolje, najlijepše, najslikovitije i najupečatljivije izrazim kroz nju.
Bogom dana.
Naravno, samo kad imam inspiraciju...

Također idem na školski vjeronauk.
E sad, prvo sam izabrala etiku- vjeronauk sam učila osam godina, kako kroz školu, tako i na crkvenom vjeronauku (kojeg sam prestala prakticirat kroz sedmi razred, dijelom zbog satova engleskog, a dijelom zbog manjka interesa, kao što se to mnogima događa, samo šta sam ja dovoljno fer da to priznam ), i mislim da bi bilo lijepo sad malo raditi na etici i usvajati nova znanja, plus što mi se stvarno ne da prolaziti kroz iste stvari opet i ponovno i iznova,...da ne spominjem da me taj predmet u nekim njegovim segmentima iživcira.
Ali....
Etika je stavljena ponedjeljkom predsat.
Što znači da bih se ja trebala dizati ujutro u 05:00 kako bih stigla na taj sat, dok bih, s druge strane, imala rupu u rasporedu 5. sat...
I sad vi mi recite nije li to diskriminacija etike?
I vjeronauk i etika su izborni predmeti, zašto je onda vjeronauk u rasporedu, a za etiku se treba dolaziti na predsat? Znam, reći ćete da ima više učenika koji idu na vjeronauk nego na etiku, bla bla bla...ali je li to znači da su ti učenici vrijedniji od onih koji idu na etiku? Zar nismo svi jednako važni?
....
Tako da sam vam se ja prebacila na vjeronauk. I nije mi loše.
Zasad nismo počeli s programom, predstavljali smo se na interesantan način i moramo napisati sastav "Što je moj smisao života?". Tomu se baš veselim. Iako mi je ta tema već dosadila () od pustog razmišljanja o njoj, bit će zanimljivo što ću sad napisat, na što ću sad naletit u prostranstvu mojih moždanih vijuga i vidjeti koliko sam napredovala od zadnjeg puta kad mi je palo na pamet se baviti tim nedokučivim pitanjem.
Plus što je to jedna univerzalna tema kojom se svi mogu baviti, bili oni kršćani ili muslimani ili budisti ili pak ateisti.
....
A kad mi program počne pa vidjet ćemo s čime se slažem, s čime ne...Ne možeš znati voliš li nešto dok to nisi probao (iako sam ja to "probavala" zadnjih osam godina).

Što se tiče studija, nemam blage veze.
Volim njemački i engleski i kad bih sad morala birati, studirala bih to dvoje, ali nisam sto posto sigurna i znam da me čekaju još 4 godine kroz koje ću naletiti na još podosta zanimljivih stvari tako da će se ovo moguće i promijeniti.
...
Ali ja stvarno volim ta dva jezika.
Volim i hrvatski, način na koji zvuči,pisanje sastava u kojem koristim sve te lijepe riječi, neobične fraze, novopečene izraze, razvijanje stila, pravopis i gramatiku, zaobilaženje toga dvoje, pjesničku slobodu...volim pisati.
Ali nemam želju za studiranjem hrvatskog.
Dok je s engleskim i njemačkim druga stvar.
Sve pjesme pišem na engleskom jer mi riječi dolaze na engleski, ali ne pišem sastave...bar ne onakve vrste kao na hrvatski iz razloga što moj engleski (iako veoma dobro vladam njim što je rezultat osmogodišnjeg učenja jezika, praćenja tv-a, pamćenja riječi, mnogo prilika za razgovor s rođenim Englezima i Amerikancima te naravno talenta za jezike ) još uvijek slabiji od hrvatskog.
No volim taj jezik...Počinjem razmišljat na eng, izgovarati ga, koristiti neke njihove uvrnute fraze te mi se ponekad dogodi da se puno bolje izrazim na engleskom nego na svom hrvatskom.
...
Njemački također.
To je tako prekrasan jezik. Bogat riječima, složenicama koje precizno opisuju određene stvari za koje bi nama trebalo više riječi, književno vrijedan, gramatički ustrojen, i lijepo zvuči...
Većini ljudi na pvi hm zvuk, zvuči hladno. Pa i meni je prve dvije godine učenja...
Ali u biti on nije takav. Ima zanimljiv izgovor, neki šum (Zahvaljujući glasovima ch, sch, tsch), interesantne pojave (a s one dvije točkice koje ja nemam na tastaturi, u -//-, o -//-...itd.)...
....
Volim se koristiti i služiti i učiti strane jezike.
Dijelom što imam talenta, dijelom jer me iz nekog nepoznatog razloga zanimaju ta posebna melodičnost svakog jezika, njegov izgovor, gramatika i činjenica da znanje stranih jezika puno pomaže.

Zašto ja to pišem sad?
Ma nemam pojma.
Jednostavno je došlo...samo od sebe.
....

No tko zna gdje ću ja do kraja završiti...možda i na psihologiji ili pak povijesti,a možda na skroz suprotnom kraju- mojoj mrskij ekonomiji (znam o čemu pričam, ne brinite. )
....

Baš me zanima na što će to ličiti sve skupa nakon 4 godine, kakva ću tada biti osoba, kakva ću iskustva imati iza sebe, kakve ću želje imati i na što će mi život sličiti tada..
"Ali, polako, Lucija, sve u svoje vrijeme...", kažem si.
Ma da. Koliko god lijepo, pametno i oprezno bilo misliti o budućnosti i pobriniti se za nju, ne valja predugo držati nos u njoj. Sadašnjost je ovdje i u njoj treba uživati jer sa svakom sekundom ona postaje prošlost...

Sad odoh.
Tata treba komp.
Šjor je bio na krstarenju pa sad obnavlja uspomene gledajući slike.
Ja, nakon što sam zadovoljila svoje spisateljske potrebe i blogerske obveze, odoh na papanje čokolade, slušanje muzike i uživanje u lijepoj suboti bez škole, buseva, hrvatskog....



(ili ti bogme )

....

srijeda, 12.09.2007.

I ništa više nije važno...

Pišem napokon novi post.
A trebala bih učiti fiziku.
Ili hrvatski.
Ili nešto drugo čemu ćemo saznati ime i oblik kad nađem raspored. :D

Nema veze.
Ništa nema veze.
Sve je bezveze.
I bez veze.
Lanci ne postoje bez članaka.
A što su članci nego tek obični, mali, jadni članci kad ne tvore lanac?
Ništa.
Jedno veliko ništa.
Ali ništa može biti sve.
Tko kaže da nešto nije važno? Da nešto nije vrijedno pažnje i pozornosti?
Sve. Svaka boja, svaki oblik, svaka priča, pokret, govor, naglasak, pogled, naklon...sve je važno. Sve čini život onakvim kakav je, čini vas onakvima kakvi jeste.
Bježite od boli i bježite od patnje, a nikad ne uspijete pobjeći...
A zašto i biste?
Zar ta bol i patnja nisu dio vas baš kao i sreća i veselje?
Zar vas ta bol i patnja ne mogu naučiti nečemu?
Zar vas ta bol i patnja nije dovela tu gdje jeste?
Tu, baš to mjesto na kojem sjedite, te misli kojima se bavite, to stanje u kojem boravite, to je samo rezultat svega što je bilo. Svega što ste napravili, svega što niste, svega što su vam učinili, svake boje i pokreta, svakog pogleda i govora, svakog pomaka...naprijed ili nazad.
Vi ste sada samo zato što je prošlost prošlost.

Ne primjećujete detalje jer se čune nevažnima..nebitnima. Neobjašnjivo malima u usporedbi s velikim životnim stvarima. Ali tko kaže da su te stvari velike i životne? Vi ili oni? Vi ili navika?
Detalji čine i obogaćuju svijet i nisu tu da bi postojali.
Sve postoji s razlogom.
Sve daje neki osjećaj, informaciju, odgovor.
Samo morate znati na što. (za malo više informacija o ovom dijelu pročitajte Celestinsko proročanstvo).
Sve što je tu, nije tu da bi tu bilo.
Tu je jer ima svrhu i razlog. Svrhu da vas osvijesti o nečemu, da vas nečemu pouči, navede na neki zaključak, uputi nekamo...Ako pogledate, vidjet ćete da je to zaista tako. Zar ne mislite da cvijeće odigrava nekakvu ulogu kad se zagledate u njega i pomislite kako postoji prelijepih prizora u životu i stvari koje su bitnije od strke i zbrke svakodnevnice?

Iz svih tih malih detalja rađaju se neki novi svjetovi. Neka nova polja koja se međusobno prožimaju i utječu jedni na druge.
Ništa postaje sve. A sve je i ništa. Ništa ima značaj...Ništa može postati cijeli svijet nekomu. Baš kao što sve što vidite može postati ništa ako shvatite da taj cijeli svijet nije ništa ogromno, veliko i glomazno nego dio vašeg srca.

Svaki dio ovog svijeta je sagrađen od vas. Baš kao što vas gradi taj svijet.

Ja postojim jer ti postojiš.
Ti postojiš jer sam ja tu.
Svi mi mijenjamo druge,
Svi mi međusobno utječemo jedni na druge.
Svi mi mijenjamo naše stvarnosti i naša iskustva.
Mi bismo bili nitko i ništa da nema drugih.
Zasigurno, ne bismo bili isti...

Ne bježite od onoga što život postavlja pred vas.
Svako je*eno stanje koje vas muči, koje vas uništava, možete pretvoriti u nešto korisno za vas.
Svaki mrak, svaka rupa, svaki začarani krug depresije boli može vas naučiti nečemu.
Može stvoriti nešto pozitivno.
Ako mu dozvolite.

I je li na kraju bitno jesmo li mi zaista stvarni ili smo samo jedan u nizu snova kad imamo jedni druge, kad imamo sebe, kad imamo svijet utkan u ono što jesmo?

srijeda, 22.08.2007.

Thanks to you

(Okolnosti radnje:
-moja soba
-srijeda, oko 17:45
-neizdefiniranog raspoloženja koje naginje na lagano gubljenje i variranje između zadovoljstva i ispraznosti
-slušajući "So Would`ve I" by John Frusciante
-uz navikavanje na preuređeni blog.hr.)


Kaže se da "svatko gradi svoju budućnost". Omiljena parola naših staraca i nastavnika je da je "naša budućnost u našim rukama".
Sve što mi napravimo jednog dana će se odraziti na ono što ćemo biti. Ili na ono što nećemo...Od učenja, čitanja, pristojnog ponašanja...na nama je odluka. Mi znamo što želimo i mi to trebamo postići.
Velikim dijelom se slažemo. Nismo više bebe i krajnje je vrijeme da preuzmemo nekakvu odgovornost u naše ruke, odgvornost razmišljanja što mi zapravo želimo učiniti od našeg života i od nas samih, i mi se trebamo za to izboriti. Prošli su bezbrižni dani (koje neki, nažalost, nikad nisu ni imali) i stigle su bitke koje više ne mogu boriti naši roditelji, već mi sami.
Neki to nazivaju i odrastanjem.

No, ponekad se zapitam je li sve tako crno i bijelo.
Je li život samo ono što mi od njega napravimo, ono za što se mi izborimo, je li budućnost ono što mi gradimo? Ponekad mi se učini da naši roditelji, unatoč svom svojem iskustvu, zaboravljaju da na nas i našu budućnost utjecaj imaju još neke pojave, pored naših odluka i odgovornosti.

Ono što sam ja dosad postigla (a to je što se smatram zasad normalnom uskoro gimnazijalkom koja dosad nije upala u nikakve veće probleme i misli svojom glavom), rezultat je mojeg truda, učenja, razmišljanja, pravilnih odluka, grešaka, podrške mojih roditelja...i mnogo, mnogo stvari i ljudi koji su se našli kraj mene u određenim situacijama. Sve što sam napravila dugujem sebi, roditeljima i prijateljima. Ja sama nisam dovoljna. Izgrađujem si život nekako svojim odlukama, ali u mom životu su pristutni i drugi ( neki dobri, neki loši) ljudi koji su utječu na moje odluke, na moje ponašanje, na moje raspoloženje...i mislim da je to neodjeljivo.

Neke osobe u mojem kratkom 14-godišnjem životu () su mi pomogle, bile uz mene, razveselile, pokazale mi da svijet zna biti i lijepo mjesto.
Neke su me pak ( i to više puta) povrijedile, napunile ljutnjom, ogorčenosti, smanjile moje početno vjerovanje u ljude, bacile me u depru, made me cry.

Zato ovaj post nosi naslov "Thanks to you" jer zahvaljujući svima njima ja jesam ono što jesam. Istina, na meni je odluka hoću li se sad potrudit u gimnaziji da imam dobre ocjene, hoću li jednog dana biti dovoljno uporna da završim gimnaziju, hoću li prestat biti tako tvrdoglava, pa i bezobrazna...ali ljudi međusobno utječu i grade jedni druge. Zbog toga je i najbolje da se okružite ljudima koji pozitivno utječu na vas, koji vas ohrabruju i potiču...

Ljudima?! I stvarima! I muzikom, i filmovima, i knjigama, i čokoladom, svime...

Zahvaljujući određenim osobama koji pričaju sa mnom, koje me razveseljavaju svakakvim glupostima kad sam tužna, koje ne bježe, ja guram naprijed, i imam malo više snage za moje odluke. Thanks.

Zahvaljujući čokoladi, čitanju, pisanju, slušanju muzike (a među time i ovog prekrasnog glasa koji mili iz zvučnika i pjeva mi sad Carvel ), energiji u njezinim oblicima, osjećam se ispunjeno.

Zahvaljujući određenim ljudima koji ne pričaju sa mnom, koji nisu bili tu da me razvesele kad sam bila tužna, koji su pobjegli, sad sam opreznija, tužnija, povrijeđena i imam novi unutrašnji demon kojeg moram pobijediti, novu bol koju moram preboljeti, ali i to me nečemu naučilo.




"...There`s nowhere to go
There`s nothing to know
There`s nothing to do
Thanks to you..."
(prvo je započelo kao pisanje pjesme da bi se pretvorilo u post)

"...Something out there
Where love is your only friend and
We are the ones
That will make you feel better and
Someone to spare
When love is the only end and
We are the ones
That will make you feel better
Oh yeah..."
("Make you feel better", RHCP)

Dok sve to utječe na mene, mogla bih i ja malo utjecati na sebe u pozitivnom smislu. ("..Psychic changes are born in your heart..", "Parallel Universe, RHCP)



P.S. Dobar je novi blog.hr...bar zasad.

ponedjeljak, 06.08.2007.

Status- currently fucked up.

ponedjeljak, 30.07.2007.

Life is a lesson, you learn it when you`re through

Stvarno sam dosad trebala naučit da kad idem pisat post, da ne gledam po blog.hr., nađem interesantne posteve i izgubim se u čitanju...ah, nikad neću naučit! .

Nedavno sam si nabavila "Harry Potter and Deathly Hallows" (7. dio Harryja Pottera) na engleski i pročitala ga. Nisam ubrala sve riječi, ali znate onu staru "da nije bitno razumit baš svaku rič da bi skužija kontekst". Tako sam vam ja pročitala tu knjigu i nije me nimalo razočarala. Samo mi je ža šta je kraj.

U mene vam je sve manje-više isto- spavanje, kupanje, izlaženje, slušanje muzike, zafrkavanje...:):),..sve po starom. O srednjoj skoro da i ne razmišljam, baš mi se sviđa tempo kojim vrijeme prolazi. Zadnjih par dana sam bila loše volje, osjećala sam se na neki način usamljeno, ali to je više poslijedica neke monotonije koja me uvijek uhvati krajem sedmog miseca kad smo se već naguštali kupanja i svega, pa ti malo već i dosadi, a onda početkom kolovoza kreće druga, još bolja runda.
Ove godine će biti još zanimljivije jer mi dolazi rodica i jedan njezin prijatelj iz Londona, rođaci iz Zagreba, a početkom rujna rođaci iz Amerike. Znači, čeka me dosta ingliššprehanja, ali ne žalim se, štoviše, baš se veselim. Također, pričala sam s rodicom iz USA, i ona trenutno traži knjigu zvanu "Behind the Sun: The Diary and Art of Hillel Slovak" pa će mi je, pod uvjetom da ju nađe, donijet kad budu dolazili u Hrvatsku.

Onda će već početi i srednja škola, hm, nova ekipa, novi nastavnici, nova škola...Ne umaram se razmišljanjima o svemu tome, što je posve nesvojstveno meni, živim, kako se ono kaže, "ovdje i sada" (Carpe diem), dani lagano prolaze...days go by...:)

Počela sam pisati ovaj post misleći da će se ovo pretvoriti u neku temu jer imam neku potrebu za pisanjem, kao da osjećam negdje duboko u sebi neku gomilu inspiracije koja će svaki čas razbiti sve barijere, ali, guess what, još nije. (Any minute now...)

Inače, prije nekih mjesec dana i dva dana, je bio The Koncert i ponekad nemam osjećaj kao da sam tamo bila...Bilo je presavršeno, sasvim sam zadovoljna, napokon vidite vašu najdražu grupu live, čujete ih, sviraju vam...ali to vam nikad zaista ne uđe u glavu. Samo znam da mi je tih dva sata bilo prelijepo i da sam imala jedan osjećaj koji je iznad mnogih koje iskusim u svakodnevnici. Također planiram otići još na koji koncert, imam osjećaj da mi nismo još gotovi, ali nikad se ne zna.

Huh.
It`s not working.

Sad sam se sjetila.
Pričajući s Katom, iznenada sam provalila "poeziju trenutka":

Listen to me saying
You can`t get far away with dirty playing
Maybe enyoing on Earth
But heaven`s above that
Everything you take
One day you`ll have to pay.

Istina. Ima mnogo zlih ljudi koji čine razne stvari da bi sebi osigurali lagodan život. Mi sami često nehotice povrijedimo ljude koje volimo zbog vlastite sebičnosti ili nečeg drugog, gazimo naprijed, i ne zaustavimo se da pogledamo jesmo li time možda nekog zgazili. To se svima dogodi prije ili kasnije, povrijedimo nekog do koga nam je stalo, a da nam to nije ni bila namjera. No s vremenom ipak staneš i uvidiš svoje pogreške i ako imaš sreće, ta osoba ti je pravi prijatelj i prihvatit će tvoju ispriku i oprostiti ti.
Ali..
Postoje ljudi koji svjesno gaze druge. Svjesno kradu. Svjesno lažu. Svjesno ubijaju. I što je najgore, savjest im je preduboko zakopana da bi ju čuli i osjetili se krivim. I nemojte vjerovati dječjim pričama da će ti ljudi platiti. Vjerujte mi, neće. Oni će se obogatiti i guštati u blagodatima prirode dok će ljudi koji pošteno rade završiti na malim mirovinama i negdje na dugoj listi čekanja za transplataciju jetre. Nažalost, to vam tako funkcionira. Naravno, postoje iznimke, pa ponekad neki bogataš i završi iza rešetaka, i ljudi koji su svjesno nanosili bol svojoj okolini, ostanu sami, ali nemojmo se zavaravati i reći da je to pravilo. Nažalost nije.
No stvari postaju lakše ako vjerujete u neku višu Pravdu. Ako vjerujete da će ti ljudi ipak jednom platiti, da će ih jednom stići kazna za njihova nedjela. Ljudi su bića s osjećajima i zakon prirode je da se volimo i pomažemo, i zato ljudi koji to jednostavno krše, moraju nekako za to odgovarati, inače ne bi ni postojao taj zakon, već bi sve bilo dopušteno. Moraju nekako odgovarati.
Zato pazite što radite jer jednom će to već u nekom obliku doć na naplatu. Ako već nećete biti dobri i pošteni od srca, već iz straha da ne gorite u paklu ili što već, nema veze, u ovom svijetu prepunom zla i nesreće je bitno da ne činite zlo, a iz kojeg razloga nije toliko ni važno. Nažalost.

Eto, ljudi, nemam više vremena, moram se spremat za na more, pozdravljam vas, i pazite što radite zbog vas.

P.S. I još ne mogu virovat da trošim vrime raspravljajući s ljudima koji nikad neće shvatit i kojima stvarno ništa ne možeš dokazat. Mislila sam da sam pametnija od toga. Ali nema veze, "life is a lesson, you learn it when you're through" (Take a look around, Limp B.). A možda ja još nisam through. .

Pozzzzz

subota, 07.07.2007.

You did threw me down- is that the content so much?

SONG TO SING WHEN I`M LONELY, JOHN FRUSCIANTE

A song to play when I'm lonely
Win and never play a game again
No one to face when I'm falling
Holding tight to dreams that never end

I'll be you
I do
I'll be you

No one's afraid to be called by another name
No one dares to be put down where they don't belong
Nowhere's anyone's reason
Everything dying and leaving

Out with these faults and you make me a baby
Faking a movement by no one seeing it
No one always finds peace flung
No one chooses to beat my pride down
Symbols pierce right through me
People fail to be drawn up
Sunlight to fade accumulates
Loving pain to be clung to
By luminous bodies
Only waiting for long signs to be wrong
And true to us
Out of place in my own time
Drowning thinking that I'm dry

Holding on to facts that we'll never be proven
Faking an action cause no one's looking
Hello when I'm crashing
Feeling nothing when my life's flashing before my eyes

You should've threw me down
Is the content so much
You should've threw me down
Is the content so much
You should've threw me down
Is the content so much
You should've threw me down
Is the content so much

ponedjeljak, 02.07.2007.

Tko se čudi tome što jabuka pada sa stabla?

Recimo da postoji Netko Tko Zna. Nije bitno tko je On, kako se zove, u kojem obliku egzistira, niti kako ga simbolički doživljujemo. To je Biće Koje Zna. Pretpostavimo da postoji negdje u univerzumu, paralelnim svemirima, vremenima, ili pak ovdje i sad. Što biste ga pitali? Što biste voljeli znati? Ili pak što ne biste voljeli znati?
Ljudi su znatiželjni i zahvaljujući toj činjenici mi smo i evoluirali. Pračovjeka je zanimalo što se to krije u prostranstvima stepa i savane, a ne samo na drveću, zanimalo ga je što može dolje naći, bio je znatiželjan- i spustio se. Ispravio se, istraživao, otkrivao, evoluirao.
Možda da se vratimo malo «bliže» našem vremenu, u doba kad se vjerovalo da je Zemlja ravna, da se sve vrti oko Zemlje, a jabuka koja pada sa stabla čudo prirode. Da, baš u to doba barba Newtona, stričeka Gallilea, i gospodina Kopernika. Pogledajte na te ljude i na nas- posve različiti, zar ne? A samo nam je želja za znanjem omogućila taj razvoj.
Ljudi su se oduvijek pitali kako?, zašto?, tko?, gdje?, čudili se stvarima, istraživali ih, dolazili do odgovora na pitanja i postavljali nova. Da nije bilo te želje, mi bismo i dalje bili neandertalci koji se čude vatri koja pada s neba, vjeruju da je Zemlja ravna, a valove objašnjavaju božanskim utjecajem. Ne bi bilo ni mobitela, ni televizije, ni radija, ni struje, ni automobila, većine stvari bez kojih sad niti ne možemo zamisliti život. Bili bismo zatupljeni. Ne kažem da su ljudi iz srednjeg vijeka bili zatupljeni- u odnosu na nas, svakako, ali za to vrijeme i ne. Normalno da ne možemo očekivati da je cijela prošlost ljudske rase bila pametna kao mi, jer mi se razvijamo, rastemo i učimo, napredujemo. Za tisuću godina novi ljudi će biti puno snalažljiviji i pametniji, učeniji od nas, i mi ćemo im izgledati zatupljeno, baš kao nama naši preci iz srednjeg vijeka. I tome bismo se trebali veseliti. Zar ne bi bilo žalosno da pojedinac i rasa općenito iz daleke 5000-ite ima istu inteligenciju i znanje kao mi? No opet, kao što oni svoje znanje neće stvarati iz magle, već ga temeljiti na onome što mi sad znamo i nadograđivati ga, tako smo i mi dužni na svom ovom znanju i mobitelima i ostalim neviđenim čudima tehnologije i nuklearne fizike, našim davnim precima, baš tome barbi Newtonu, stričeku Gallielu i gospodinu Koperniku. I onima koji su se počeli pitati, koje je zanimalo, koji su potakli ovu našu slavnu trojicu da se i sami pitaju, onima koji su bili znatiželjni.
Nažalost, izgleda da znatiželja u zadnje vrijeme, među novijim generacijama prestaje postojati, blijedi. Naravno, znatiželja što se događa s razvodom najslavnijeg hrvatskog para, što je točno učinio suprug slavne manekenke, ili pak što je modni kritičar rekao o našoj slavnoj pjevačici ne pokazuje tendenciju slabljenja. Znatiželja za tračevima, lošim novinarskim izmišljotinama, grubom zadiranjem u tuđu intimu na kojima zarađuju ne samo oni koji to pišu, nego i oni o kojima se piše, a naravno troše i gube oni koji to kupuju, baš ta znatiželja je jedna od bitnih obilježja dvadesetiprvog stoljeća zapadne civilizacije i one koja to pokušava biti.
Sudeći prema mojim iskustvima i promatranjima ponašanja mojih vršnjaka zaključujem da se bave totalno krivom znatiželjom. Zna se sve što se ne bi trebalo znati, a ono što se mora, izbjegava se. Što koga briga što je gibanje? Što ima biti nekog briga kako se množe razlomci? Ma zašto je uopće bitno znati turizam primorske Hrvatske? Da malo brišemo od škole, zašto je bitno znati odakle smo? Zašto pitati koji je smisao svega ovoga? Zašto se negdje isključiti i pokušati dokučiti što je to što nas pokreće? I zaista zašto? Zašto to sve pitati i znati kad imate lakšu opciju- trafike i kioske na svakom koraku s žutim tiskom s najnovijim tračevima?!
Današnja djeca i mladež primaju što im je servirano, bez obzira što to bilo, i rijetki će stati i porazmisliti svojom glavom- puno je udobnije i lakše jednostavno prihvatiti. Možete im reći da je gibanje Dorina čokolada, da se razlomci množe tako da se zbrajaju, da je turizam primorske Hrvatske bitan jer zbog njega ima puno Čehinja ljeti, da je nas stvorio Veliki Dabar, da je smisao našeg postojanja pojesti što više čipičipsa, a da nas pokreće vjetar koji puše iz smjera istoka i nefizičkim kontaktom nas pokreće na akciju. Agrh...Naravno ovo su banalni primjeri, ali mislim da ste shvatili bit. Sad do ove točke su se neki već i uvrijedili, neki se slažu, a neki su blaženo indiferentni.
Koliko sam puta u zafrkanciji rekla: «Ljudi su tisućljećima evoluirali i razvijali da bi nas sad ove budale u dvije sekunde bacile tisuću godina unazad.» Ako malo bolje pogledate, to i je tako. Možda malo precrna dijagnoza, ali ako ju ignoriramo da bismo si olakšali postojanje samo ćemo joj omogućiti da se ostvari- postajanjem svjesni situacije možemo ju promijeniti ( ili bar pokušati). Možda ćete misliti da pretjerujem, da govorim napamet, ali nakon 8 godina provedenih sa svojim vršnjacima koje su mi omugućile pogled na starije, ali i na mlađe generacije, stvarno sam stekla dojam da je svaka generacija sve gora i gora, sve indiferentnija. Jedva nauče ono što moraju i ne zanima ih ništa više. Prihvatit će, (neki bi rekli i «popušiti») sve što im kažete, nije bitno što, jer naravno nije bitno znanje, već kako što lakše dobit ocjenu i vratiti se onim maloprijespomenutim (wtf?!) trafikama. Naravno da ih neće zanimati ni ništa više od toga. Naučit će se (teškom mukom) ono što se mora da bi se nešto izvuklo, a dalje od toga ni u ludilu. Dalje idu samo papci. I štreberčine. I pederi. I ljudi s nikakvim društvenim životom. A oni su face.
I sad recite mi dokle ćemo mi ovako doći? Nigdje. Samo ćemo početi kliziti nazad. Kako ćemo doći do odgovora na dosad još neobjašnjena, a važna pitanja, kad malotko i uopće pita? Kako ćemo napredovat u znanju, izgrađivanju sebe, razumijevanju svijeta što bi nam omogućilo i lakši život, u krajnjem slučaju, i nadsve evoluiranju kad nikog to ne zanima? Kako ćemo saznati tko smo mi, zašto smo ovdje, kako doći do apsolutne nule, ako nitko nije dovoljno znatiželjan da predvečer pogleda u crveno nebo i sunce na zalasku i priupita se: «Je li ovo sve? Ili ima još nešto?»? Kako ćemo doći do aliena kad su oni u umovima naših vršnjaka prisutni samo kao proizvodi loših znanstveno-fantastičnih filmova?
Uviđate opasnost? Što je više čovjek indiferentan, što se manje čudi, što manje pita, što je manje znatiželjan, to manje evoluira, a više tapka u mjestu i mraku, povremeno padajući korak unazad?
Sad. Pomislite na one naše pretke iz dvanaestog, trinaestog ilikoznakojegsrednjovječnog stoljeća, i na onu prijespomenutu trojicu. Njima dugujete ono što danas imate. Njima na neki način dugujete i mobitele i tv-e i mp4-e i većinu stvari koje vam čine život lakšim i udobnijim. Da nije bilo njih i njihovog truda, ne bi bilo ni vas. Sad pomislite na nadolazeće generacije. Osjećate li obvezu prema njima? Obvezu da njima ostavite neko znanje i osvjetlite im i bar malo raskrčite put prema novim odgovorima, baš kao što su naši preci nama?
Trgnite se. Trčite u začaranom krugu vječne gluposti i bavljenja nevažnim stvarima koje nas zabavljaju i koje je dobro da nas zabavljaju, ali ne da nam postaju prioritet. Trgnite se i zapitajte se. Nitko od vas ne traži ništa više. Samo se jednom trgnite i prestanite slijepo primati sve što vam nude, nego sami mućnite svojom glavom. Jer baš ti neandertalci iz srednjeg vijeka su bolji od vas- oni nisu znali skoro ništa, ali kod njih je postojala želja za znanjem, i konačno, trud. I baš ti papci i pederi i štreberčine su ljudi koji nisu tako zatupljeni da gutaju sve što im se gura u usta. (koja metafora! Nemojte sad molim vas prljave insinuacije.). Po meni je uvijek bio veći papak onaj koji ne zna, a ne pita.

Pozdrav!

P.S. Nisam ovim postom htjela poručiti da svi trebaju biti savršeni učenici, da svi trebaju imati petice, itd., kao što bi moglo ispasti. Nemaju svi iste mogućnosti i ne uče svi jednako dobro, ali ovdje se tek dijelom odnosi na školu, a dijelom na život i životne situacije, jer i život je jedna velika škola. Kao što sam rekla, nismo svi mi savršeni učenici, niti bismo trebali biti, ali mislim da bi trebali prestati biti tako indiferentni, nezainteresirani i neznatiželjni, i malo se potrudit.
P.P.S. Pitanje s početka posta: Što biste Ga voljeli pitati? Neka vam to bude prva misao vodilja, i neka vas nekamo odvede.

Drugi dio:
1) Bila sam u četvrtak u Udinama (Italija) na koncertu RHCP-a. Mislim da nema smajlića koji bi mogao izrazit moje oduševljenje! A probat ću:....Bilo je stvarno super. Bili su raspoloženi pa je bilo svega, intro, outro, jam, solo, skakanje, plesanje, bacanje...hehehe...i imala sam jako dobar pogled, naravno i tu sriću da je moje misto taman kraj tunela gdje su chad, flea i john prošli sveukupnih veličanstvenih 9 puta, bili su sami sa zaštitarima i jednom s Wu Tang Clanom tako da sam s udaljenosti od nekih 7m ih svaršeno vidjela! ...Jedina zamjerka: mogli su odsvirat Give it away i neku drugu npr. Cali, ili SA, ili neku stariju umjesto C`mon girl. But there`s no such thing like a perfect setlist!
2) U četvrtak, čini mi se, je umro Dragutin Tadijanović. Tadija, R.I.P.



3) A u ponedijeljak, 25.06.`07. je bila 19. godišnjica smrti originalnog gitarista RHCP-a, Hillela Slovaka. Hillel, R.I.P., nadam se da guštaš tamo gdje jesi, sa svojom gitarom, i hvala što si dao Flea bas u ruke, stvarao s peppersima super muziku, i inspirirao johna!
"Just in case you never knew, I miss ya, Slim, I love you, too...".R.I.P. :-(

...

Goodbye...so long...

nedjelja, 24.06.2007.

«A šta da radim kad odu prijatelji moji...?!» A šta da radim, AZRA

Savršen naslov. Zadnja dva dana ove školske godine 2006/2007. g. među mojom ekipom se najviše provlačilo ovo pitanje. Kraj je nastave, kraj je osmog razreda, kraj osmoljetke, kraj našeg razreda, koji, makako nesavršen, narušen svađama, spačkama i općim neslaganjem karaktera bio, ipak je bio naš razred punih 8 godina u kojem smo iz zbunjene dječice koja su sa svojih 7, a neki i 6 g. kročili u tu ustanovu, izrasli u ljude koji bolje poznaju život i koji su na pragu početka pravog života.
Od početka osmog razreda bili smo svjesni da će taj dan doći, da nam je ovo zadnja godina zajedno, ali nismo bili previše pogođeni tom činjenicom. 21.06. se činio tako daleko, a ni nama nije baš doprijelo do mozga da je ovo zaista zadnja godina. Malo- pomalo smo se vukli, dolazili u školu, slušali nastavnike i ponekad dosadno, a ponekad i zanimljivo gradivo, pisali kontrolne, pisali šalabahtere, jedno drugima pomagali i šaptali ili čak rješavali cijele kontrolne, glupirali se, udaljavali, zahlađivali odnose, smijali se, pa neki ponekad i plakali...Prosječna školska godina. Ali nije bila.
Meni osobno nije bila zbog nekih mojih osobnih problema, ali kad sad pogledam iz retrospektive i generalno, vidim da je bila neuobičajena. Izgubili smo par nastavnika koji su većina svi bili veeeeeoooooomaaaaa doooooobri, dobili zamjene (neki nisu izdržali dugo s nama, a neki su se ispostavili vrlo dobri), a i kroz cijelu godinu su dolazila na vidjela neslaganja u karakteru. I sve je bilo prožeto tom notom o rastanku koja se nalazila odmah ispod površine, samo mi nismo uvijek dovoljno duboko kopali.
I eto tako mic po mic i stigli smo do kraja. U jednoj sekundi je bilo još dva tjedna, a sutra, tako iznenada, kraj. U srijedu, 20. 06., imali smo tradicionalni «Adio, školo». Isprva je bilo izrazito dosadno, uz program gdje su prvaši, drugaši, četvrtaši, šestaši (divnim čudom, nitko od osmaša i sedmaša, ipak smo mi već big babies) pjevali bisere hrvatske estrade (ah, Bože sačuvaj), zatim neke igre,...ali poslije tog programa bio je dio za osmaše i za oproštaj. Ne znam tko je prvi od naših počeo plakati, čini mi se Tina, i odjedanput ugledam ja Tinu i Antoniju u zagrljaju, dvije osobe koje su čiste suprotnosti i koje su ove godine bile najudaljenije. Plaču. Počela plakat i ostala ekipa (ženske, naravno, ipak su muški face, da, da). Ljudi me grle, «O, Luce moja, falit ćeš mi....». Anđela mi rida «Ljudi, šta ću ja bez vas, sama...». Meni suze nisu tekle. Grlim sve i tješim ih, a sama ne plačem. Bilo mi je teško, pogotovo kad mi je Darko prišao, zagrlio me i poljubio u vrat. Sjetila sam se dana, bilo je to prvih dan-dva prvog razreda kad smo bili mala derišta i kad sam mu ja rekla da smo mi neki daljni rođaci, sjetila sam se na koliko je on mojih rođendana bio, koliko je strašnih priča ispričao, i kako zadnje dvije godine nismo ni riječ progovorili, kao da su svi ti rođendani dio prošlosti, a mi novi ljudi koji su se udaljili. Da, bilo mi je teško u tom trenutku.
Naletila sam i na Antonija. S njim sam u zadnjih godinu dana bila bliža nego s ostalim muškima, bio mi je kao najbolji frend, recimo. Ali nikad ga nisam ni zagrlila, ni dotakla, čisto iz razloga šta je on momak moje najbolje prijateljice i bilo mi je glupo iti stajat baš blizu njega zbog nje. Nekako, prijateljska lojalnost, ako kužite?! I sad naletila ja na njega, rukovali se (kako svečano) i držimo si tako ruke kojih minutu, a onda ja: «Znaš šta, Toni, nikad te nisam ni takla zbog Petre, ali zajebi ti sad to.» I zagrlim ga. Ali nisam plakala. Već sam mislila nešto nije u redu s mojim emocijama kad se nekako nađem kraj Petre i Zrinke, zagrlile se. I sjetim se. Shvatim. Kako god hoćete. To su moje dvi najbolje prijateljice. I sve tri ćemo ići u tri različite srednje. Više nikad neću dignit glavu i ugledat njih u klupama. Više nikad neću vidit Zrinku kako histerizira jer će ju pitat zemljopis ili kako mi o nečem pričamo, a ona kao da je pala s Marsa. Ili Petru kad ju zgnjavim s Peppersima, a ona viče «Pusti me na miru», ili kad joj nešto smiješno kažem, ona se počne smijat tako da joj se lice skroz izobliči, a tijelo se nagne prema nazad, a zatim baci naprijed. Ne, toga više neće biti. I slomim se. I plačem. I sretnem i Tinu, i Sandru, i Ivanu, i Patriciju, i Antoniju, i sve njih. Svi plaču. Gdje god da okreneš. Zatim smo se otrijeznili i smirili. Digli na noge i cijeli osmi b i c krenuli put Palaca. Šetamo se petnaestak minuta i pričamo svi o ovome, o onome, prisjećamo, zafrkajemo, pivamo. Kao neka ekskurzija. Kad smo došli na palac, neki su u 11 h navečer se u robi bacili u more, a mi vanka ostali pivat. I bilo je super. Sve je nekako spontano došlo, bez planiranja, korak po korak. I bilo je super. Da. Sasvim suprotno od sutrašnje oproštajne.
Oproštajna.
Propala.
Prvo se nismo mogli dogovorit di da se nađemo, čas ovamo, čas tamo, tako da je na kraju jedan dio ekipe doša kraj Bilih, a drugi na Divulje. I sad mi s Bilih nanoge dvadeset min i više do Divulja. No dobro, došli smo. Neki su već pili, neki su već bili u moru. Ja sam bila u vražjoj dilemi. Ponila sam kupaći, ali nisam znala oću li se kupat. Bilo je 10 h navečer, znači nema sunca, kosa će mi ostat mokra, a ja sam još malo bolesna, ne želim riskirat koncert, a opet moja mi narav ne dopušta da ostanem vani sjedit dok se oni zafrkavaju u moru. I odlučim ja da ću skupit kosu i u more, tako da se ona neće smočit. I uđem ja u more, kad Zvone naleti i isprska me. I mene i kosu. I onda kad sam već mokra, onda ću se bar propisno iskupat. 45 min smo se bućkali u moru, pivali, itd. Ali kad smo izašli iz mora, vidimo Kunku kako leži na plaži i ne reagira. Lik se totalno napija. I mi ga pljeskamo, polivamo morem, a on ništa. Muški da nasmijavaju i on se ponekad navodno nasmije, ali ne reagira. Došli neki ljudi i oni ga okrenuli na drob, guraju mu ruke u usta da povrati. On ništa. Na kraju zvali hitnu i otišli s plaže da nas još policija ne nađe. Tako smo se uputili na Resnik, ali dotad je već pola ljudi otišlo doma, nekima je bila muka, neki su bili bezvoljni, tako da je u biti sve propalo. Kad sam oko ponoć ipo došla doma, bilo mi je tako mučno i grozno da je bilo bolje da nismo ni imali oproštajnu. Bila sam tako ljuta na Kunku šta se mora nalit i sve ukvarit, ali sad osjećam čisto sažaljenje. Sad još manje vidim svrhu opijanja. Neću se pravit svetica, i sama sam probala alkohol, i bilo je pića na oproštajnoj, ali nitko se nije ima namjeru opit. Popit malo radi štimunga, ali nalit se. Zašto bi to radili? Samo sebe i druge dovodiš u opasnost, nisi ni svjestan sebe, poslin ti je muka, a ničeg se i ne sjećaš. Gubiš kako god da okreneš. Naši muški su bar šta se toga tiče pametni, i niko se nije htio nalokat. Ali eto, uvijek se nađe jedan. I što je sad on postigao. Naloka se i pa, ne reagira, završija na hitnoj, mi smo morali ić, propala oproštajna. I šta je on sad postiga? Ništa.
Eto.
I još nešto. Vezano uz naslov. Ovo je dosad bilo prepričavanje što se događalo među nama ovih zadnjih dana. A sad tema vezana uz naslov.

Mi nismo savršen razred. Imamo dosta razlika u karakteru. Nikad, a pogotovo ovu godinu, se nisam mogla stopit s Tinom i ekipom. Bile smo totalno drugačije i ponekad bi me njihovi postupci čisto šokirali. Nisu ni muški bili biseri. Većina njih je većinu vremena bila djetinjasti i perverzni nezreli dječaci. Naravno, čast izuzecima. Ali bilo mi je teško na rastanku. Zašto? Zato. Zato jer iako se nismo baš poklopili, mi smo nekako funkcionirali. Bilo je i smijeha i komentiranja nastavnika, i valjanja baza, i kupovanja marendi. Znali smo što tko o kome misli, ali smo unatoč tomu funkcionirali i nismo se svađali. Nismo bili ni najbliži, i bilo je trenutaka zahlađenih odnosa, ali smo biloi svaki veliki odmor zajedno, i zezali se i gurali. Bilo je dosta lijepih momenata. Pogotovo u prošlosti. Bilo mi je teško ne samo zbog ove sadašnjosti i lijepih stvari iz nje, nego i zbog onog što smo nekad bili. Kao djeca u nižim razedima smo svi bili zajedno. Nije bilo grupica, a ako ih je i bilo, bilo ih je malo i bile su kratkog vijeka. Bili smo povezani, bili smo zajdno i muški i ženske svugdje, na velikom odmoru smo se igrali «Ženske vataju muške»...S vremenom se više nismo igrali, i počeli smo se oblikovati kao osobe, imat svoje karaktere i zato se jesu stvorile grupice jer je logično da ćeš najviše bit s onim tko ti najviše odgovara, ali unatoč tomu još uvijek smo bili zajedno, bar u školi. Ne toliko više izvan nje, ali na odmorima i prije škole da.
Na to sam ponosna. I meni je često taj razred išao na živce. I ženske i muški. I bio je baš jedan period kad su mi strahovito kao osobe smetali. Tad sam se baš udaljila od određenih ljudi i manje s njima bila na odmoru. S vremenom sam to prebrodila. Mišljenja o tim ljudima su ostala ista, ali sam bar nastavila s njima funkcionirat, i nekako se sbližit, bar u vidu održavanja dobrih odnosa jer se nije imalo smisla svađati dva mjeseca prije kraja.
To smo bili mi. Ne više tako bliski, svako je imao svog naj prijatelja, nismo više imali želju (bar ne toliku) za zajedničkim izlascima, ali u školi bi se svi družili. I za tim smo plakali. Zbog one igre. Zbog ljudi kakvi smo nekad bili. Zbog nekadašnjih zajedničkih izlazaka. Zbog sadašnjih velikih odmora. Zbog sađašnjeg smijeha. Zbog navike da te osobe vidiš svaki dan i da je to tako bilo zadnjih 8 godina. Zbog činjenice da si kraj njih i s njima rastao i donekle (kako ko) i odrastao. Zbog svega.
I zbog činjenice da nakon što si 8 godina imao svoju ekipu, koja nije uvijek bila savršena, ali je bila tu kraj tebe, tvoja svakodnevnica, a sad je više neće bit. Svi mi znamo da će nam u srednjoj bit još bolje. Izlasci, odrasliji ljudi, bolja i čvršća prijateljstva. Toga smo bili svjesni i kad smo u srijedu i plakali. Ali tad, u tom trenutku smo bili i svjesni da ništa više neće bit isto. Da više neću s Petrom svaki dan kasnit u školu. Da više neću doć po nju doma da idemo u školu, a ona će tek prat zube ili se oblačit jer se počela spremat tek prije pet minuta. Eto za tim smo plakali. Jer zatvaramo osam godina dugo poglavlje, i u toj sekundi ne znaš što ćeš, kako ćeš kad odu ti ljudi na koje si se navikao (a šta da radim kad odu prijatelji moji...)

Kaže se da je svaki kraj novi početak. Istina, ali mi imamo pravo da unatoč tome, oplačemo taj kraj kako bi bili spremni za novi početak.

Ovaj post je posvećen mom 8. c, i dragim ljudima iz 8. b (znat će oni tko su), čeka nas lito i zafrkancija na moru i sve, a onda nešto novo.
Don`t forget me.

petak, 08.06.2007.

I`m back

Da, vratila sam se.

Sjedim u sobi i baš slušam Sir Psycho Sexy. Na stolu leži knjiga Margaret Clark "Opet na pravom putu- dnevnik djeteta s ulice". Petra kaže da ju je pročitala u dva sata i da ju mooooooooram pročitat, ali do ponediljka. Ma, njezina je već sutra, jer sad imam napokon nešto novo za čitat dokasno u noć. Morala bih malo obnovit svoju biblioteku jer sa mnom dobra knjiga ne može izdržati dva dana nepročitana. Gutam..

Jučer nije bilo škole. Nema ni danas. Glupo. Užasno glupo. Spajaju nam praznike i umjesto da polovicom lipnja se pozdravimo sa školom, mi ćemo se kuvat do 21. lipnja. Ali šta je to briga dragog gospodina ministra Primorca? On garant ima klimu u uredu."neki smajlić koji ima sarkastičan izraz lica".

Još tri tjedna do koncerta. RHCP. Udine. Još mi nije ušlo u glavu da idem, još nisam posve povjerovala. Znam to zato što ne skačem euforično po kući. Ali što se više približava THE day, ja sam sve uzbuđenija. Virujte mi, ne želite me vidit tjedan dana prije koncerta, kad mi zaista uđe u glavu..

Uvijek mi se dogodi da kad napokon uđem u blog.hr i idem uć u svoj blog i nešto pametnog napisat, vidm neku zanimljivu vijest na naslovnici, kliknem i eto me na tom blogu. Onda slijedećih par...hm, minuta, sati?...kopam po tom blogu i onda izgubim volju za pisanje posta. Istina, tek kad priznaš da imaš problem, možeš ga riješit. Tako sam i ja shvatila gdje pregledavanje naslovnice vodi, i lijepo sam se logirala u svoj blog i pišem vam post. Hura za mene. .

Što se tiče priznavanja problema, shvatila sam još par stvari. U zadnje vrijeme sam se stvarno čudno ponašala. To je jednostavno zato što sam se neugodno sjebano i neugodno čudno osjećala i sve što sam činila je bilo samo da na neki način izrazim svoje osjećaje, da se smirim, i osjećam normalno. Ipak, shvatila sam da se time još više udaljavam od smirenja i osjećaja normalnosti, a i udaljavam pomalo neke ljude od sebe. Neke stvari sam sa sobom riješila, i već se bolje osjećam..

Ne znam zašto vas ovim gnjavim. Vjerojatno vas ne zanimaju moji psihološki problemi, ali eto meni se čini realističnijim i stvarnijim, ako ja to zapišem. .

Škola je o.k. Prosjek najvjerojatnije 5,00. Dobro, fizika je upitna. Znam ju i kužim ju. Nisam neki genijalac, ali znam. Ali kad me nastavnik ispituje, kao da sam neka druga osoba. Osoba koja ne zna. Aha. Zbunim se i što više razmišljam o nekoj stvari, ona postaje sve dalja i dalja...Nastavit će me ispitivat u utorak, valjda, i nadam se da će ovaj put bit bolje. Ali neću se previše zavaravat. Ja sam ponekad tako jebene sriće..

Okay, to je osnovna. Što se tiče srednje, najvjerojatnije ću u opću gimnaziju, točnije 4. tj. Marulića, u Splitu. Nemam posebne sklonosti pa ne mogu reć da me zanima, ne znam, npr. frizerstvo pa da ću u školu koja se time bavi. Ne znam što ću studirat. No dobro, znam što bih mogla.Ali nije sigurno i ja ću se predomislit. Tako u općoj imam još 4 godine razmišljanja. Kako moj tata kaže: "Kupovina vremena."..

Neki dan sam bila u Zagrebu. "Dani Ivice Kičmanovića", mislim da se tako zove. Moj sastav je pohvaljen pa sam zajedno s par prijatelja koji su također nagrađeni/pohvaljeni i nastavnicama otputovala u Zg. Krenili smo u ponedjeljak u ponoć s kolodvora u Splitu. U Zg smo stigli u 5 h. (naravno, ujutro). Na kolodvoru smo sjeli u neki kafić, jeli i buljili u prazno. Što ste očekivali da ćemo nakon neprospavane noći umirati od uzbuđenja što smo u glavnom gradu?! Moš` si mislit. Prali zube na kolodvoru! i pokušali se upristojit. Ipak smo, ljudi, trebali primiti nagrade/pohvalnice. Tramvajem do Trga bana Jelačića. Nastavnice su nam dopustile da se sami skitamo po centru Zg-a. Budući da sam par iljada puta bila u Zg-u, napravile smo mali izlet po centru bez ikakvih problema. Samo što nam je bilo vruće. I bile smo umorne. I gladne. Dobro, ja sam vječno gladna. Onda smo lijepo razgledavale Sabor, vidjeli poprsja barba Starčevića i još par likova, pogledali glavnu pozornicu, tj. mjesto gdje barba Šeks predvodi svoju šarenu skupinu i uputili se u Gradsku vijećnicu na primanje nagrada/pohvalnica. Kad smo tu jednom ušli, nismo izašli slijedećih 3 sata. Ili i više? Ne znam. Samo znam da mi se s vremenom stvarno počelo spavat. Ručak oko 15:00 h, tramvajem na autobusni kolodvor i pravac Split. Čak sam i odkunjala 2 h. Probudio me Otherside. Naime, moja tetica me zvala na mobitel, a naravno, zvuk zvona je Otherside i dok sam se ja probudila i onako dezorijentirana pronašla mobitel u torbi, cijeli bus je slušao Otherside. Stvarno, ti ljudi imaju sreću što imam dobar ukus za glazbu. Zamislite da ja tako izgubljena i spora slušam cajke..
Ostatak puta sam slušala mp4 cijelo vrijeme Pepperse. Nekako nisam bila u raspoloženju za išta drugo.
Stigli u Split u devet i onda najlijepši dio dana. Šetnja rivom i žderanje pizze.. Naravno, raspoloženje mi je malo ukvarila riva i one famozne stolice..

Sutra polažem engleski. Idem u Centar za strane jezike već 6 godina. Sutra je usmeni za cijelu godinu. U svakom slučaju, moram naučit petnaest tekstova iz knjige i to onda prepričat. Ma dajte, molim vas. Otkad se tako dokazuje znanje engleskog? Osoba može savršeno pričat jezik, ali ne, ako ona ne zna nešto o npr. grafitima ili tako nečem, dobiva lošiju ocjenu. Dok netko tko ne kuži dva posto engleskog, jednostavno nabubeta to napamet i stiže fino upakirana ocjena. Moje je mišljenje da bi nas trebalo posjest, dati nam da pročitamo tekst, prepričat ga ukratko, a onda s nama pet minuta pričat. O bilo čemu. Mislim, kad odletiš u Ameriku, bit će ti potrebnije znanje o razgovaranju na engleski nego znanje o skupu crtača grafita. .

Ovo me podsjetilo na jedan moj draži dio "Harry Pottera i Princa miješane krvi" :
"Zamolimo Pottera da nam objasni po čemu se inferius razlikuje od duha.", kaže Snape.
"Ovaj...dobro...duhovi su prozirni..." počne Harry.
"Oh, jako dobro", prekine ga Snape."Da, odmah se vidi da vam je gotovo šest godina učenja o magiji bilo od velike koristi, Potteru. Duhovi su prozirni.".
"Da, duhovi su prozirni, ali inferiusi su mrtva tijela, zar ne? Znači, oni su materijalni...", kaže Harry.
"To nam je moglo reći i petogodišnje dijete", posprdno ga prekine Snape. "Inferius je truplo reanimirano čarolijama crnog maga. Nije živ, nego jednostavno poput marionete ispunjava čarobnjakove zapovijedi. Duhovi su, što ste dosad, nadam se, svi shvatili, tragovi koje su preminule duše ostavile u ovom svijetu...a uz to su, kao što je genijalno zamijetio Potter, i prozirni."
"Pa Harryjevo objašnjenje svakako je najkorisnije ako pokušavamo utvditi s čim imamo posla!", reče Ron."Ako naletimo na njega u nekoj mračnoj ulici, prvo ćemo ga dobro promotriti da vidimo je li materijalan, nećemo ga pitati:"Pardon, da niste vi slučajno trag preminule duše?"".

Toliko o našem sustavu školstva..

Ali, dobro, ipak je sutra subota. Lakše se diše. Možda ću u šetnju s rodicom. Možda do Julije. Možda pak ostat doma. Najvjerojatnije do svoje sestre jer mi je nećak bolestan. Upala grla, najvjerojatnije. Iako se sumnja na mononukleozu. Čvrsto se nadam da je upala grla jer se od mononukleoze dugo oporavlja. Sjećam se kad sam bila u bolnici, sa mnom u sobi je bila jedna cura koja ju je imala. Ona je bila 3-4 tjedna na zaraznoj i čekalo ju je toliko oporavljanja. Moj nećak ima tek tri godine i ovo bi ga totalno iscrpilo. Već ga grlo toliko boli da ne može normalno pričat. Dok spava, doslovno čuješ kako mu škripi zrak u grlu. Okice su mu skroz izmorene, gleda s pola svojih velikih smeđo-zelenih očiju. Jučer mi je zaspao na trbuhu. Sat vremena je ležao na meni, spavajući.
Da ne spominjem, da me je, pokušavajući pričati, sto puta pljunuo, a mononukleoza se ne zove za ni što "bolest poljupca".
Definitivno se nadam da je samo upala grla. Jadničak moj mali. .

Eto, sad se odjavljujem. Nadam se da vas nisam mnogo udavila. Eto još par dana škole, drž` te se, nemojte si sad upropastit ocjene, nastojte što više guštat (iako je ovo dvoje u uzročno-poslijedičnoj vezi), i čujemo se mi uskoro.

Bog blagoslovio Udine!

utorak, 22.05.2007.

"...once you know you can never go back...."- Otherside, RHCP

Kad pogledaš sad na ono što je bilo prije godinu dana, kako si se ponašao, što si radio, što se događalo, čini ti se kao da je to bilo u prošlom stoljeću. U tu godinu dana toliko se stvari izdogađalo, odnosa promijenilo, iskustva usvojilo, svojih dubljih osobina upoznalo. Shvatiš da se stvari mijenjaju, pa tako i ljudi postaju svjesniji sebe, svojih mana i vrlina.
Čini ti se da si u tih godinu dana prešao na neku novu razinu postojanja, razmišljanja i osjećanja i da nema natrag; «...once you know you can never go back...». Jednom kad si prošao tih godinu dana, prošao godinu dana problema i sreće, spoznao nešto više, spoznao novi dio sebe, novi dio razmišljanja i stavova, jednostavno kad si prešao na neku novu razinu postojanja, više nema povratka na staro, na ono što je bilo prije, na onaj način na koji si se prije postavljao. Shvaćaš neke stvari koje tada nisi mogao, za koje si bio preslijep da ih vidiš, uvidiš svoje pogreške. Postao si zreliji i mudriji, nije sve više tako površno, jer počeo si razmišljati o nekim višim stvarima, počeo si osjećati neke dublje osjećaje, zakoračio si na neku višu i duhovniju razinu svega. Prošao si kroz mračna raspoloženja, čudne i zbunjujeće osjećaje tijekom kojih si bar malo zagrebao bit svog postojanja i suštinu onoga što jesi. Glazba i prijateljstvo te je odvelo na neko više nebo, upoznalo te s novim načinima življenja i funkcioniranja, produbilo duhovni smisao tvog života, upoznalo te s ozbiljnošću. A na ono što se zbivalo prije tih godinu dana, i na one koji se još ponašaju kao da žive prije godinu dana, gledaš i misliš: «been there, done that»....Stvari se mijenjaju, ljudi plove dalje, na neka dalja i dublja mora. Spoznavaju sve više sebe i svoju okolinu, uče, produbljuju znanje.....Možda je ovo razdoblje kad najbolje možemo doprijeti do onog što jesmo. Možda nam ovo tako intezivno, turbulentno i uznemirujuće razdoblje otkriva ono što negdje duboko jesmo. S vremenom, nažalost, postajemo opsjednuti kako platiti račune, kako obući djecu, kako kuhati, kako obaviti sve zadatke na poslu. Život postaje površniji, i budući da strmoglavo jurimo naprijed i stalno žurimo, gubimo smisao našeg postojanja kojeg smo možda jednom spoznali, i udaljavamo se od tih dubljih mora i još gledamo na tinejđersko razdoblje i mislimo «Djeca. Čime smo se bave, o čemu samo razmišljaju, oh, ti problemi su ništa naspram naših». Odrasli možda jesu mudriji jer su prošli više stvari u životu, imaju više iskustva s različitim situacijama, znaju kako se snaći u različitim trenutcima, ali mi smo možda bliže spoznavanju neke nove svijesti, mi se više time bavimo, mi kopamo dublje jer imamo više vremena, želje i potrebe da kopamo, da upoznajemo duhovnost svog bića. Mi možda još jesmo djeca koja ne znaju puno o životu, ali mi smo djeca koja lete nekim drugim nebom koje možda kad odrastemo nikad više nećemo moći doseći.

ponedjeljak, 07.05.2007.

07. svibnja `92

Dame i Gospodo, na današnji datum, ali petnaest godina ranije naš dragi John Frusciante, gitarist RHCP-a, je napustio band u Japanu nakon mučnog razdoblja svađa s Anthonyjem, konzumiranja droge i podnošenja tereta slave, te se upustio u još mučnije, par godina dugo, razdoblje iz kojeg se, hvala Bogu, uspio izvući, oporaviti, ponovno se postaviti na noge, i na svu sreću, ponovno zasvirati u Peppersima. Ovaj post je posvećen Johnu, njegovom solo i radu u Peppersima, predobrom sviranju gitare i podsjetniku da "nakon kiše dolazi sunce".....Go, John!